Čekamo sljedeći korak Savičente

Izvan puteva koje su prokrčili partijaneri u potrazi za filmskim festivalom ili intelektualci u potrazi za posljednjom oazom mira i prirode, Savičenta ili Svetvinčenat više ne mora objašnjavati svoj naziv, jer je samo ime mjesta postalo sinonim za festival.  No, za razliku od filma, koji ipak, izgovorilo se to ili ne, jest najpopularnija umjetnost, ples i neverbalno kazalište još uvijek su svojevrsna margina, ili se barem tako misli sve dok se ljeti ne dođe u Savičentu. Riječ je o svojevrsnom fenomenu koji, upravo zbog izostanka općeg partyja, koncerata i drugih načina privlačenja publike, vrijedi i više od navodne filmofilske pomame u susjedstvu. Osim toga, on kulturi koja se muči s publikom pokazuje da se i izvan metropole sustavnim radom i promocijom može postići gotovo isti učinak, pogotovo stoga što publiku Festivala plesa i neverbalnog kazališta u dobroj, a možda i boljoj polovici, čini upravo lokalno stanovništvo.

Time je, međutim, djelomično ispunjen tek jedan od ciljeva. Popularizacija plesa možda i jest uspjela, ali se njezina očekivana posljedica, prepoznavanje s institucionalne strane, još ne nazire. S druge pak strane, zbog ostvarivanja broja prodanih ulaznica i zadovoljne publike, Festival plesa i neverbalnog kazališta više ne ide u one istraživačke širine na kojima je i nastao. Tako se, recimo, sve više pokazuje sasvim specifičan paradoks, usporediv tek s filmskofestivalskom regionalnom situacijom prije nekoliko godina. Tad je, naime, velika, državno dotirana i institucionalno važna Pula bila prazna, dok je Motovun zbrajao bodove spojem komercijalnih hitova i art produkcije. Danas, pak, zagrebački Tjedan suvremenog plesa, smotra snažna i važna ne samo u hrvatskim okvirima, pokazuje onaj izvaninstitucionalni i neovisni dio hrvatskog plesa koji mala Savičenta uglavnom zaobilazi.

Naravno, Tjedan si to može dopustiti, kako zbog jače financijske potpore tako i zbog dužeg trajanja, ali i zbog većeg broja dvorana u Zagrebu, pa hrvatska koreografska platforma i na njemu ostaje nekako izvan glavnog tijeka festivala. Ali, Savičenta bi trebala biti mjesto gdje se taj jaz između manjih inozemnih i neovisnih domaćih projekata gubi, i gdje ne postoji ta pogubna izdvojenost. Racionalizacija time sama stvara zatvoreni krug: ukoliko mali festival želi zadržati publiku koju je s mukom privukao, njegov program mora kliziti prema mainstreamu, ali zato u Savičenti postoje različiti prostori i različite mogućnosti prezentacije plesnih i interdisciplinarnih projekata. Program osmog izdanja sveden je, međutim, na jednostavnu i, čini se, neambicioznu shemu: velika pozornica kaštela rezervirana je za uglavnom veća, ali uvijek i inozemna gostovanja, dok domaće, manje predstave ostaju na trgu. Iako obje izvedbene situacije imaju svoje prednosti i mane, od spektakularnosti ambijenta kaštela do sirove neposrednosti trga, tako postavljen raspored ipak daje naslutiti kako čak i u Savičenti "ni med cvetjem ni pravice".

Pored tih strukturnih napomena, prva tri dana ovogodišnjeg Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu konkretno su donijela malo novoga, iako otvaraju različita poglavlja plesne suvremenosti, ponekad čak i zagledane u prošlost. Izraelsko-njemačka suradnja Dee Dee Dance Company i Wee Company pokušava se umetanjem video materijala osloboditi dominantno moderne, ali ne i suvremene plesne misli; klasične plesačice iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta organizirane u Forum za novi ples pokušavaju jazz-dance tehnikama nadoknaditi propušteno, ali pritom novokazališnim dodacima postižu tek pretencioznost; dok britanski Momentum Theatre vrluda između plesa i fizičkog kazališta na štetu i priče i izvedbe. Program na trgu, naprotiv, drukčije je koncipiran, i, pored domaćih kapuerista, izdvojenih iz uobičajenih plesnih krugova, predstavio je još i slovenskog koreografa i izvođača Mateja Kejžara s inspirativnim, iako nedovršenim komadom u suigri sa senzorima pokreta koji diktiraju izvedbu, te sjajan, koliko i konvencionalan "Maraton" Studija za suvremeni ples i Mirjane Preis.

Ukratko, Savičenta bi trebala razmisliti o velikoj pozornici i što se s njom želi. Ionako je vrhunac već dosegnut prije nekoliko godina gostovanjem Kibbutz Dance Company, pa je možda došlo vrijeme za preispitivanje pozicije gledatelja ili jednostavan uvoz plesnih uspješnica. Drugim riječima, s obzirom da su se stari kaštel i zvjezdano nebo donekle potrošili, Festival plesa i neverbalnog kazališta trebao bi poraditi na ambijentalnosti drukčijeg tipa, i težiti site-specific formama, izlasku iz uobičajenih izvedbenih pozicija i selekcijskih odluka. Nakon afirmacije, Savičenti je vrijeme za – sljedeći korak.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Savičenta pleše deveti put
Ples i cirkuserija u Savičenti
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
Počinje deveta Platforma mladih koreografa
Čestitamo! Plesači dobili svoj plesni centar!
Otvoren Zagrebački plesni centar – Čestitamo!
'Iza stakla' - novi film iza Zrinka Ogreste
'Iza stakla' - film o ljubavnom trokutu
Sarajevo Film Festival seli iz Sarajeva?
Zeleni pločnici, turisti i filmovi u Sarajevu
Festival posvećen divovima
Divovski festival fantastične književnosti
Motovun slavi deseti rođendan
Motovun film festival slavi 10 godina postojanja
Scena Amadeo i ove godine ima ambiciozan program
Scena Amadeo ne odustaje od Gornjega grada
Motovun film festival predstavlja 'Tjedan ruskog filma'
Animafest 2008.
Hulahop ponovo predstavlja Animafest
Novosadski filmski front
Novosadski filmski front – mali budžeti, velika kreativnost
Objavljen hrvatski prijevod Etgara Kereta
Film - godišnji pregled 2007.
Istarske priče, legende i mitovi u Pićanu
Zagrebačke ljetne večeri i Scena 'Amadeo' - simbiozom do štednje!
Motovun se sprema za deveti festival
Novi ravnatelj Animafesta: 'Nisam glasao u izboru za sebe samoga!'
Nataša Rajković