Prava svečanost 'Crne zemlje'

I, iako priznaje tu nemoć, kazalište se u suvremenosti sve više pokušava, gotovo asimptotski, približiti iskoraku u tu istu zbilju.

Mađarski redatelj Árpád Schilling u predstavi «Blackland», međutim, nije išao putem dokumentarizma, nego je vlastitu želju za ogledanjem zbilje u svojoj zemlji srodio s trajnom potragom za nekim novim totalnim kazališnim izrazom. Rezultat je ovoga puta satirični, djelomično i groteskni, kabare – niz nepovezanih prizora iz mađarske svakodevice spojenih ironičnim glazbenim brojevima. Od političkom metaforikom zasićene «Ode radosti», jer predstava je reakcija i na pripajanje Mađarske takozvanoj europskoj obitelji, do radikalno antipedofilske prerade hita Britney Spears, «Crna Zemlja» slaže se kao, na primjer, bilo koja porcija vijesti provučena kroz montipajtonovski filter. I teme su uobičajene: od načina  kako žive mali ljudi, preko rituala demokracije i njezinih nemuštih ali izabranih elita do društvenih trauma kakve su svećenička pohota, radikalna desnica ili porast broja samoubojstava.

Schilling i njegova kompanija Krétakör, koju je gradio po principu totalnog izvođača pa je superiorna svakom institucionalnom ansamblu, na Festivalu malih scena u Rijeci već su dvaput pokazali što znaju i mogu, i ta su gostovanja zaista bila demonstracija moći o kakvoj hrvatsko kazalište uglavnom samo sanja. Ni «Crna zemlja», kao dio selekcije petog Festivala svjetskog kazališta, nije izuzetak, iako je ponovno nova i drukčija, što je jedini stalni opis ovog autorsko-redateljskog rukopisa. Između želje i bijesa, kako to sam opisuje, nastaju predstave koje mogu biti i obrade klasika, ali i komadi nastali iz improvizacija, i upravo takva je «Crna zemlja».

Shvatljiva je Schillingova želja da kazalištem doslovno iskaže sve što osjeća, i da, zajedno sa svojom izvanrednom trupom, mađarskoj publici u lice kaže sve što o njoj misli, točnije i ono što bi volio da i ta publika misli. Kazalište je izraz cjelokupne osobnosti, i kod Schillinga to nije nimalo upitno, ali se zato i ovdje javlja problem koji umjetnost muči već odavno, a to je - omjer estetike i etike. Ne kaže se slučajno za Brechta da je bio puno bolji pjesnik, unatoč trudu uloženom na kanoniziranje njegovog kazališnog djela. Tako je i sa Schillingom: kad se previše želi, dobije se manje; što nije samo mudrost iz zen kolačića, nego i zbilja izvedbene umjetnost koja bi bila i popularna i angažirana, a da pritom ostane umjetnost.

Kad se zanese, Schilling odlazi u krajnost i iz mađarske zbilje i prelazi u klišej,  pa kao efektni završetak jednog od skečeva navodi i Bushevu pobjedu na izborima 2004. Čak i kad se ima u vidu da je «Crna zemlja» nastala iste godine, pitanje je što Bush radi u predstavi koja se tako izravno, u namjeri i izvedbi, bavi mađarskom zbiljom, i koja je toliko ukorijenjena da je i njezina relevantnost na inozemnom gostovanju pomalo upitna. Jer, time je Schilling na trenutak izgubio sve što je gradio tijekom prvih sat vremena, i od istinske neurotične zabrinutosti socijalno osjetljivog intelektualca i umjetnika postao gotovo pamfletist. Uostalom, SAD nisu  jedina zemlja na svijetu u kojoj je je pogrešan čovjek izabran dvaput.

Iako je teatar možda i bolje i češće angažiran od filma, Michael Moore u kazalištu ne prolazi, čak ni kada se u završnom prizoru sve lijepo objasni, i kad glumac koji to čini, predstavu završi riječima da je u ulozi bio upravo do tog trenutka. Od V-efekta, koji ipak nije potreba da se publici baš sve nacrta, tada ostaje malo, a predstava se iz manifesta umjetničke težnje za boljim društvom, ali srećom samo na čas, pretvara u hitoidnu i sverazumljivu festivalsku produkciju koju je lako obožavati. 

Druga je stvar ta što kod nas prevladava dojam da je angažiranost smrt za umjetnost, zbog čega bi sličan domaći pokušaj, na primjer s naslovom «Lijepa naša», bio i te kako poželjan i potreban. Nažalost, oni za koje smo se nadali da će postati novi gnjevni mladi ljudi hrvatskog glumišta u međuvremenu su utihnuli, a onima koji dolaze zatvorena su gotovo sva vrata. U takvoj situaciji, svako je gostovanje Árpáda Schillinga i kazališta Krétakör, kako se to lijepo, ushićeno i staromodno kaže - «prava svečanost».

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Stojsavljević u 'Puli', o gradu i ljudima
Vladimir Stojsavljević Vaki objavio roman 'Pula'
Hrvatski P.E.N. o Drugom svjetskom ratu
Drugi svjetski rat, holokaust i književnost danas
Otkrivanje nebesa - Harry Mulisch
Objavljena knjiga 'Napulj i druga imaginarna mjesta' Nenada Ivića
Nenad Ivić: Volim razgovarati s mrtvima
Sarajevo Film Festival 2009.
Sarajevo Film Festival ponovo ugošćuje velike zvijezde
Recesiji usprkos, pokrenuta izdavačka kuća Novela