FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice

Iako za prijašnja izdanja to ne možda i ne vrijedi, jer bilo je tu ipak i Lepagea i Barbe, ove je godine Festival svjetskog kazališta pokazao i to da ga više ne zanima niti ono uvjetno kazališno rubno, u smislu Delbona ili Živadinova, nego tek ono što je ne samo moguće, nego zapravo već dobrim dijelom i izvedeno u protekle tri ZKM-ove sezone. Pitanje je, međutim, služi li festival tek legitimiranju jednog mandatno-programskog usmjerenja, kao što se, uostalom, već i za Eurokaz uvriježeno pita služi li promociji tek osobne poetike.

Bilo kako bilo, posljednja dva gostovanja na petom Festivalu svjetskog kazališta bili su favoriti glavnih struja među njegovom publikom. Skloniji alternativnijem kazališnom izrazu očekivali su od Joëla Pommerata i predstave «To dijete» čak i više nego od Árpáda Schillinga i njegove «Crne zemlje», dok su ljubiteljima klasike, kako dramske tako i izvedbene, apsolutno najvažnije bile «Tri sestre» Radionice Pjotra Fomenka. Takva selekcija priziva zlokobnu sintagmu «za svakoga ponešto», ali Festivalu svjetskog kazališta je ionako tek svijet granica.

Pritom je Fomenkov redateljski nježni sraz s Čehovom manji problem. Postaviti «Tri sestre» u realnom omjeru, bez kraćenja i bez snažnijih intervencija, izuzme li se dodani lik samog Čehova koji je Stanislavskom nekoliko puta rekao zbogom!, bio bi samo korak dalje od Vasilija Senjina ili Ivice Kunčevića kad Fomenko ne bi imao ansambl kojem vjeruje, i s kojim, kako kaže legenda, predstavu stvara po godinu dana ili još više. Rezultat, fascinantniji pri prvom susretu kad je ista kompanija u Zagrebu gostovala s «Ratom i mirom», ipak je prije plod te dugogodišnje suradnje redatelja i izvođača, nego susreta s ovim ili onim klasikom. «Tri sestre», naime, uvijek, čak i nenaklonjenom gledatelju, «prorade» nakon požara, makar ih se igralo isključivo govorom, sjedeći za stolom osvijetljenim tek jednom svijećom, kako je to svojedobno učinio Tomi Janežič. Tako je Fomenkovom Čehovu teško naći zamjerku, a lako svaku pohvalu, ali samo pod uvjetom pretpostavke da kazalište nije umjetnost sama po sebi, nego izdašna i multidisciplinarna ali ipak izvedbena derivacija dramske književnosti ili, kraće rečeno – medij.

Nešto je veći problem Joël Pommerat i njegovo dijete, predstava koja je u potpunosti, od teksta do režije, autorski rad, iako je nastala na temelju narudžbe  gotovo terapeutskog igrokaza o narušnim obiteljskim odnosima. No, «To dijete», kako glasi naslov konačnog proizvoda, daleko je od zahtjeva naručitelja, dok se ipak s njim na čudan način igra. Umjesto lako shvatljive i otvoreno odigrane obiteljske drame u deset epizoda, Pommerat nudi stilski oplemenjen ali bitno ohlađen i glazbenim pasažima zasićen zbroj prizora iz obiteljskog života. Svaka gledateljska interakcija, poistovjećenje ili katarza u scenama obračuna između generacija, a najčešće ipak čovjeka samim sa sobom, onemogućena je u startu, i upravo to, a ne tema, čini predstavu zanimljivom na više razina. Pommerat nije uspio prenijeti emociju klasičnim kazališnim putem, u čemu je, Fomenko sigurno bolji, nego ju je naprotiv sveo na arhetip, ali iskazan monokromatski. Ono što protagonist psihološkog realizma zove «konačnim obračunom», a koji je, na primjer, Luk Perceval u «Smrti trgovačkog putnika» doveo do doslovno zapjenjenog paroksizma, Pommeratovi glumci izvode tako da postignu povišeni ton, i na njemu jednolično izgovore sve svoje nade i očekivanja, ali i strahove i frustracije, plod zatomljenih zamjerki, bijesa i mržnje. U tradicionalnoj dramaturgiji svaki od tih prizora bio bi klimaks, u fragmentarnoj su oni gotovo konstatacija stanja, i ukoliko je njihova čak i terapeutska snaga u tome da publiku uvjere u svakodnevnost i nespektakularnost patoloških obiteljskih odnosa, onda predstava ima naručenu funkciju. Međutim, kao kinematografsko neinteraktivni i mračni varijete, «To dijete» je primjer kvalitetnog novokazališnog kraćenja zbilje, ali pomalo izgubljene veze s predloškom, što i nije toliko negativan zbroj. 

Najboljom predstavom poprilično ujednačene, informativne ali tek iznadprosječne selekcije petog Festivala svjetskog kazališta na koncu ipak ostaje spomenuta «Crna zemlja», i ne samo zbog prikazanog omjera autorstva i zbilje.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Pijani proces - Ivica Buljan
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar
Hamlet - Thomas Ostermeier
Belgijska kazališna skupina tg STAN napokon u Zagrebu
Festival svjetskog kazališta - komentar prvi
Jan Fabre i 'Another Sleepy Dusty Delta Day' u Zagrebu
'Another Sleepy Dusty Delta Day' Jana Fabrea u Zagrebu
Festival svjetskog kazališta 2008. nudi zanimljiv program
Njemački i belgijski sraz na šestom Festivalu svjetskog kazališta
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Toranj loše glazbe na Eurokazu
Eurokazov glazbeni program između loše i bolje glazbe
Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Elektri pristaje crnina - Mateja Koležnik
Sumrak bogova
'Kralj Lear' kao monodrama na – turkmenskom
Prava svečanost 'Crne zemlje'
Smrt trgovačkog putnika
Nova smrt trgovačkog putnika
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Kome pripada Festival svjetskog kazališta?
Tko stoji iza festivala svjetskog kazališta?
Lydie Salvayre - književnica koja se inspirira iskustvom vlastite psihijatrijske prakse
Andrea Zlatar objavila novu knjigu
Hrestomatija političkih poraza Andreje Zlatar
Julijana Matanović - omiljena hrvatska književnica
Julijana Matanović ne boji se tuđih književnih likova
Petar Selem
Bugarska književnost u Booksi
Počinje Revija malih književnosti
Gordana Vnuk
Zagrebačka Sloboština ponovo poslužila kao literarna inspiracija
'Sloboština Barbie' - roman o odrastanju
Nagrađen krimić Nade Gašić
Malograđane vrijeme nikada ne gazi, kaže Nada Gašić
Retorička tijela - Elvis Krstulović
Robert Perišić
Arijadna na Naxosu - Marjana Krajač
Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi i filozofiji
Filozofija - opijum za narod?
Kritički dijalog o ženskom pismu
Od ženskog pisma do pisma za žene
Radionica pisanja fikcije
Kreativno pisanje - zanat kao potpora talentu
Književnost - godišnji pregled 2007.
Objavljene 'Filmske vrste i rodovi' Nikice Gilića
Platforma mladih koreografa – susret domaćeg i inozemnog plesa
O Zagrebu usput i s razlogom
Prevođenje u medijima - spustiti slušalicu ili se odmah objesiti?
Počinje novo izdanje Festivala europske kratke priče
Nataša Rajković
Damir Sokić
Zvonko Maković
To dijete - knjiga i predstava
Freelander - Miljenko Jergović
Kratka priča na festivalu
Turandot - Vasilij Senjin
Orfej silazi – Janusz Kica
Delirijum tremens - Goran Marković
Zabranjeno kazalište - Dragan Živadinov
Počinje četvrti Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa posvećen mraku intime
Siromašno kazalište - The Wooster Group
Sjevernjačke tišine i balkanska dernjava u ZKM-u
'Glasi iz planina' na daskama ZKM-a
Medvešekovi 'Glasi…' iz Dubrovnika u ZKM-u
Sve je spremno za početak 59. Dubrovačkih ljetnih igara
Držiću posvećene 59. Dubrovačke ljetne igre
Oluja - Ivica Kunčević
Britak, žestok i grub Držić na Ljetnim igrama