Park - Janosz Sikora

Naime, žalosno je što HNK, čini se, svoju publiku ponovno mora privikavati na dramsko kazalište, i što ta ista publika više nije u stanju prihvatiti ništa što nije ili čvrsto zadana klasika, takozvani željezni repertoar ili pak humoreska i melodrama tek nešto malo suvremenijeg nastanka. A upravo je to ono što čeka  uspjelu, ali nažalost i ne potpuno uspjelu inscenaciju «Parka» njemačkog dramatičara Botha Straussa u režiji mađarskog gosta Janosza Sikore.

Zgodna rečenica iz programske knjižice daje naslutiti što je HNK htio ovom produkcijom – jer u doslovno kaže kako se Straussovi komadi protive uspjehu. Iako je u ovom slučaju riječ ne samo o teatrološkom zaključku nego i o zaštitnoj mreži za skok u nepoznato, što postavljanje «Parka» nakon «Hasanaginice» i «Važno je zvati se Ernest» sigurno jest, riječ je o izvrsnoj definiciji onoga što dramska književnost, pa i drama i književnost svaka za sebe, danas moraju biti. Uspješnice dokazane gledanošću na inozemnim scenama, drame čiji je zaplet tek raspisani siže mjuzikla, ili pak lupkajuće-cupkajuće poskočice, kakve se obično prodaju kao sam vrh svjetskog kazališta, to - nisu.

A Botho Strauss nudi nešto sasvim drukčije, tekst pun eruditnih aluzija i neskrivenih zagonetki, preradu Shakespearovog «Sna Ivanjske noći» koja se pretvara u sudar svjetova, i generacija. Pored starijih, koji još uvijek "vjeruju da vjeruju", iako zapravo ne vjeruju, i mlađih, koji vjeruju da ne vjeruju, ali će se uvjeriti u suprotno, Strauss u «Parku», ne samo zbog Shakespearea, uvodi i mitološke likove. Tako dobiva sponu koja veže suvremenost s arhetipskom situacijom mita, iza uvjetno rečeno romantične potke ovog komada, koja kaže da su ljudi bogovima najbliži, ili bogovi ljudima, u trenutku kada traže ili čak mole ljubav. Ispod i između ljubavničkih zavrzlama, pretvorenih uglavnom u brutalne fizičke kontakte ili samorazarajuću žudnju za njima, autor podmeće i mnoge druge suvremene teme – ogoljenost građanske egzistencije i umjetnost kao sredstvo potvrde te egzistencije, a ne kao mjesto eventualne duhovne realizacije.

Arkadijski park danas više nije tamno mjesto ljubavi i snova, nego opasno obitavališe urbanog okota, koji sanja o silovanjima jednako kao što i bogovi sanjaju o ljubavi koja je iznad ljudskog poimanja. U kontrapunktu tih dvaju kontrakultura, jer obje, i adolescentska skvoterska i mitološka, celestijalna, u jednakom su odmaku od građanskih zakona, napinje se Straussova parafraza Shakespearea. Kad nije ciničan, prema građanstvu jednako kao i prema njegovim naličjima, Strauss je zabrinut kao i svaki pravi pripadnik generacije koja je preživjela '68. i doživjela da joj se, u realnim okvirima, ostvare ideali. Iz, ako ne baš božje, onda barem ptičje perspektive, koju si ovako višeslojnom i višeplanskom dramaturgijom daje Botho Srauss, između građanštine i malograđanštine nema prevelike razlike.

On donekle i generacijski, ali i svjetonazorno zato zatvara krug njemačke drame, koji je na nimalo njemački, a još manje austrijski način, ali sa suvremeijim temama, otvorila Elfriede Jelinek. Botho Strauss je između nje i Brechta, još uvijek dovoljno doličan, dovoljno temeljit, taktičan i intelektualan, a još ne dovoljno šokanatan. Između onoga što se Brechtu događalo na domaćim pozornicama u posljednje vrijeme, i onoga što je ovdje pokazao čuveni i ugledni bečki Burgtheater gostovanjem na Eurokazu, ostaje u sredini Botho Strauss sa svojom prvom HNK-ovskom realizacijom.

Koliko god je lijepo ponovno vidjeti Almu Pricu u dramskoj roli koja joj se opire, i Gorana Grgića koji barem na trenutak još može pokazati zašto neuroze likova koje tumači ipak imaju svoje mjesto u spomenaru hrvatskog glumišta, ovoga su puta zakazali mlađi – od Leone Paraminski do cijelog niza «izvođača» rubnijih uloga. Možda to najviše govori o prosedeu Janosza Sikore, ali implicitno i o načinu kako je pročitao ovaj komad. Iako vizualno zanimljiva, sa scenografijom koja, treba se nadati, jest pomaknula standarde nacionalne kuće, ona ipak jest tek naznaka osuvremenjivanja, ne samo repertoara nego i mišljenja o repertoaru u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta 2009
Građanin plemić – mediokritet u lovu na funkciju
'Građanin plemić' - nova režija Krešimira Dolenčića
Peti instrument - Svebor Sečak
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Falstaff - Arnaud Bernard
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dantonova smrt - Hansgünther Heyme
Staša Zurovac i Berislav Šipuš za kraj MBZ-a