Delirijum tremens - Goran Marković

No, nije se puno promijenilo od Platona do danas, umjetnost jest neka vrsta  bolesti, samo što joj se danas pristupa konceptualnije, cerebralnije i ukratko – sigurnije. Koliko onda od umjetnosti ostaje, nije pitanje koje treba postavljati, barem ne u svijetu predstave «Delirijum tremens» koja je otvorila Dane srpske kulture u Zagrebu 2007. Riječ je o gostovanju Beogradskog dramskog pozorišta, po svemu sudeći trećeg po snazi u srbijanskoj metropoli, nakon Jugoslovenskog dramskog i Ateljea 212, i to s predstavom Gorana Markovića. Slavni filmski redatelj ujedno je i vrijedni kazalištarac - i kao redatelj, što je zagrebačka publika mogla vidjeti na otvorenju  ovogodišnjih Dana satire s «Narančinom korom» Maje Pelević, ali i kao autor, kao u slučaju komada «Delirijum tremens».

Iako namjerno duhovit na način koji tek otvara vrijednosti koje se u njemu kriju, tekst je nastao iz umjetničke nužde da se pozabavi problemom koji osjeća i vidi u profesionalnim  krugovima, gotovo kao svojedobno «Lari Tompson» Dušana Kovačevića. Glumca koji se pomalo izgubio, i Zrinko Ogresta morao je staviti u svoj film «Tu», kao jednu od metafora raspada društva, zajedno s PTSP-ovcem, narkomankom i penzionerom, što bi, u sasvim drugom sustavu vrijednosti, trebalo značiti da je riječ o izuzetno ugroženoj kategoriji.

S druge strane, kako to lijepo pokazuje i ova predstava, ti isti glumci nerijetko, a pogotovo ako su zaista kvalitetni, upadaju u zamku hiperprodukcije zbog koje upravo njihova kvaliteta najviše pati. Iako se kaže da nema velikih i malih uloga, nego samo velikih i malih glumaca, zagrebačkim je kazališnim krugom svojedobno kružila i anegdota da HNK priprema Čehovljeve «Tri sestre», u kojima glavnu ulogu, točnije u sve tri, igra – Rade Šerbedžija. U sličnoj se poziciji, između Richarda III i Fortinbrasa, te između televizijskih serija i mlade ljubavnice, nalazi i protagonist Markovićeve predstave. Na početku gotovo složen od samih simbola uspjeha, čije rubove, pored ljubavnice, čine i popularnost i zatrovanost alkoholom, on putovanjem kroz otkazivanje ključnih organa dolazi do antipoda zanata – psihodrame u kojoj gluma zaista jest samo terapija, a ne zanat kojim se stječe uspjeh.

Unatoč dvosrukom kvalitetnom oviru, «Delirijum tremens» nije uspjela predstava. Kao tematizacija samog glumačkog posla, jedna od podvrsta teara u teatru, napravila je tek pola posla, koji rezultira očekivanim, i priželjkivanim, obratom, kad se preporođeni glumac koji se oprostio od glume ipak vrati na scenu jer «predstava se ne otkazuje». Jedan od brojnih klišeja glumačkog posla time vraća na pijedestal taj «business koji je kao nijedan drugi», ali nakon predugog i neproduktivnog zadržavanja unutar bolničkih zidova. Drugi prokušani okvir, još širi od kazališnog, onaj je zatvorenog sustava u kojem se drama odvija, a bolnica je, pored zatvora, jedan od u tom smislu najpoželjnijih. No, Markovićevo vrludanje hodnicima psihodrame najmanje je uvjerljivo od cijele predstave jer pokazuje njegovo nesnalaženje u okvirima koje si je sam zadao. Kad su već likovi bolesnika uvedeni zbog pokazivanja kako je glumački svijet toliko otklonjen od normale da se bolje nego u građanskoj zbilji snalazi u zatvorenom bolničkom odjelu, njihova prisutnost nije iskorištena ni kao dramaturški, ni kao najbanalniji humorni potencijal. Trojica aspiranata, od kojih jedan šuti u šoku, drugi je djelomično paraliziran, a treći muca nakon tumora na mozgu, i s jedne i s druge strane mogli su metaforičkoj poveznici glume i ludosti, ili bolnice i kazališta, pridonijeti puno više. Ovako joj samo dodaju na nepotrebnoj dužini, a ni kao priprema za konačno suočenje s traumom protagonista, činjenicom da je kao dijete na trenutak ostao bez majčine brige i zatvorenih ustiju, ne vrijede previše.

Marković je sveukupno, i kao autor teksta i kao redatelj «Delirijum tremensa», imao nekoliko mogućih ciljeva, ali nijedan nije u potpunosti pogodio. Pored Predraga Ejdusa u glavnoj ulozi, uglavnom nitko nije dobio pravu priliku, i time je samo ponovljen zvjezdani sustav kojem se tekst na početku implicitno ruga. Postoje, dakle, zvijezde i svi ostali, i čak i kad zvijezde potamne, u njima ostaje onaj sjaj koji glumu i kazalište čine drukčijim od svijeta koji imitiraju, kojem se smiju ili koji pokušavaju objasniti. Zvijezda Gorana Markovića, međutim, u ovom se slučaju pokazala potamnjelom, nesigurnom i razvučenom.

Igor Ružić