Kazalište - godišnji pregled 2007.

Točnije, uspjeh se i dalje mjeri istim parametrima kao i prije, posjećenošću koja prema statistikama raste, ali i gotovo nikakvim, ili rijetkim, estetskim probojima. Tek nekoliko novih prostora, par kadrovskih promjena i još manje predstava za pamćenje – poprilično je slab saldo još jedne domaće kazališne godine. 

Umrtvljenost pokazuje Nagrada hrvatskog glumišta, za koju je najbolja predstava i najbolja režija Čehovljev «Brak iz računa» po Draženu Ferenčini, a koju kazalište Kerempuh na rasporedu ima jednom mjesečno. Ako se zna koliko je tom kazalištu važna blagajna, jasno je kolika je navala na takozvanu najbolju domaću kazališnu produkciju u protekloj godini. Ukratko, promijenilo se u 2007. nije ništa, pa čak ni Zakon o kazalištu, taj strah, trepet i donedavno nezaobilaznu temu, danas više nitko ne spominje. Kazalište je očito «business as usual», gdje se programi gradskih i nacionalnih kazališta pišu blagajničkom a ne umjetničkom rukom i gdje loše prolaze oni koji se takvom sustavu žele narugati, kad ga već ne mogu promijeniti.

Tako je zagrebački HNK već krajem siječnja izgubio ravnatelja Drame, glumca Dragana Despota, jer se  naivno suprotstavio mađarskom redatelju koji je od izvođača navodno zahtijevao nemoguće. Intendantica Ana Lederer Despota je maknula uobičajeno suptilno, ali nedovoljno brzo da nagovori i redatelja da ostane. Zato se na brzinu sklopio neduhovit «Važno je zvati se Ernest», a trend je nastavljen «Dundom Marojem» u režiji Ozrena Prohića. Pokušaj povratka imidža najjače institucije dramskog kazališta nastavljen je dostojnom inscenacijom «Parka» Botha Straussa, no publika se već toliko odvikla od ozbiljne drame u HNK, kako na pozornici tako i iza nje, da nije mogla podnijeti postmoderni jezik koji bi puno bolje prošao kao gostovanje u sklopu  Festivalu svjetskog kazališta. 

S druge strane, Dramsko kazalište Gavella odlučilo je svjesno promijeniti ime u «komično kazalište Gavella», pa umjesto drame postavlja suvremene preinake za koje su podjednako zaslužni i autori tekstova kao i u pravilu inozemni redatelji. Izuzetak je «Lom» Neila LeButea u režiji Mateje Koležnik koji vraća vjeru u dramski teatar. Iako se na samom kraju godine dogodio i pristojni pomak u Shakespeareovom «Snu Ivanjske noći» Aleksandra Popovskog, bio je to zapravo treći «San» u istoj godini na zagrebačkim pozornicama. Dramaturg Vjeran Zuppa upravo u tome vidi najveću opasnost za hrvatsko kazalište, jer «nije istina da u Europi i oko nje nam vro zanimljivih novih tekstova, ali ih nekompetentni ravnatelji, koji nemaju dramaturge ili ih ne slušaju, ne znaju prepoznati».

Međutim, Zagrebačko kazalište mladih, jedino koje se zaista trudi pronaći nešto novo, odigralo je svoj glavni adut već na početku godine - gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Uz tri teksta mladih, ili mlađih autora, u Zagreb je došla i ozbiljna reprezentacija srpskog kazališta, a u njoj i sadašnji ministar kulture, očito neotpisani Voja Brajović. Nastavak ZKM-ove sezone ipak nije bio toliko kvalitetan, jer iako se i Buljanovoj verziji «Velikog Gatsbyja» i Kicinoj viziji «Krijesnica» Tene Štivičić ne može previše prigovoriti, o njima se ne može ni puno reći. Posljednja bi trebala imati i posebno značenje, jer riječ je o praizvedbi domaće autorice, kao što je to bila i nedovoljno promišljena inscenacija trilogije «Medeja-Žena bomba–Europa» Ivane Sajko.

No, zato je Teatar &TD ove godine postao jedna od nezaobilaznih tema, iako je zapravo to bio i u nekoliko prošlih, ali iz drugih, manje kazališnih razloga. Umjesto kolektivnog potpisa Kulture promjene, &TD je napokon dobio i umjetničkog voditelja, dramaturga Marina Blaževića, čiji je prvi potez bila svjetska praizvedba novog uratka američke skupine Goat Island. Blažević je postavio model relativno neovisnog Centra za istraživanje izvedbenih umjetnosti u Savskoj 25, koji u teoriji jako dobro zvuči, a polako počinje pokazivati i prve rezultate. Pored ambicioznog programa novog umjetničkog voditelja, &TD je prihvatio i povratnika Boruta Šeparovića, koji je najprije predstavom o terorizmu «T-formance» zainteresirao javnost, da bi joj interes bacio u lice instrigantnim «Kazalištem vaše i naše mladosti». U međuvremenu stasali su i novi redatelji – Anica Tomić i Oliver Frljić, prva s izuzetnom obradom Thomasa Bernharda «Imitatori glasova», te «Kučkinim sinovima», a drugi s prošlogodišnjom «Gospođicom Rice» koju je i establišment morao prihvatiti. Ta nova generacija malo drukčije misli o kazalištu, jer shvaća da je riječ o umjetnosti koja je u dubokoj krizi i koja u većini slučajeva svoju krizu ne prepoznaje, ali zato i namjeravaju raditi upravo iz krize a ne iz stečene pozicije teatra kao središnjeg mjesta promišljanja sadašnjosti. 

Sasvim suprotnog stava bio je ovogodišnji Eurokaz. U 21. godini on je po prvi put bio u cijelosti koprodukcijski posvećen jednoj temi, za nas i dalje velikoj i važnoj – liku i djelu Josipa Broza Tita. Kroz nekoliko produkcija s raznih strana svijeta, koje su pokušale osvijetliti nesvrstani treći put nekadašnje jugoslavenske politike, Festival novog kazališta najmanje je pokazao novog kazališta, ali je zato uspio relativizirati neke sudbonosne pojmove po kojima danas sudimo o vremenu prije 1990. Nažalost, Eurokazu posvećenom Titu, grandiozno zamišljenoj analizi i sintezi povijesti u višestrukom kazališnom činu, dogodilo se ono najgore – prošao je gotovo nezapažen, unatoč sasvim suvremenim implikacijama njegovih tema. No, u tome je možda i pogodio, jer ako smo prošlost toliko apsolvirali da danas usred Zagreba stoje plakati s Tito i nijedan nije vandaliziran, onda smo zaista društvo zdravije nego što to pokazuju crne kronike, ili barem više nije povijest ono što nas muči. Dio kritike zato je ironično najboljom predstavom Eurokaza proglasio ne jednu od najboljih drama Slobodana Šnajdera «Kosti u kamenu» u predstavi režiranoj pod mentorstvom Branka Brezovca, nego poslovično duhovito i paradoksalno predavanje Slavoja Žižeka o humanoj crti staljinizma.

U sklopu Eurokaza održan je i okrugli stol o odnosu rada, koncepta i talenta u produkciji izvedbenih umjetnosti. Potaknut solidarnošću mlađih kazalištaraca koji namjeravaju djelovati kao zajednički front dijeleći minorna produkcijska sredstva, Branko Brezovec odlučio je teatralno pokazati svoje pravo lice, ali i otkriti smisao umjetnosti koji po njemu leži u samo jednom pravilu: «Nema boljih redatelja od mene!». S Brezovčevom tvrdnjom složit će se svaki kreativac, ali ne i s njegovim stavom da solidarnost u angažiranju sredstava ili ljudskog potencijala, ne treba biti barem minimum kolegijalnosti, pa čak i umjetničkog integriteta. 
 
Prilika za redateljsko natjecanje bit će u Zagrebu od ove godine malo više, jer iako se Plesni centar i dalje gradi, otvorena su dva nova izvedbena prostora. Završen je i u ožujku svečano otvoren Histrionski dom, koji tek treba postati  produkcijska kuća koja će pružati podršku neovisnim projektima. U studenom je pak završena kazališna dvorana Centra za usluge u kulturi u Travnom, koju je na upravljanje dobilo Zagrebačko kazalište lutaka, a u međuvremenu se i ozbiljnijom kazališnom produkcijom počelo baviti i Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, gdje je Paolo Magelli s  reprezentativnom podjelom režirao Brechtov «Pir malograđana». 

I ove godine je i te kako prisutna i opasna konkurencija institucionalnom hrvatskom glumištu  bila neovisna scena i njezine manifestacije. Queer Zagreb je, na primjer, ponudio izniman program: «Edipa na Korintu» Iva Svetine u režiji Ivice Buljana u produkciji Drame ljubljanskog SNG-a, ali i europsku uspješnicu «Lili Handel», koju izvodi bugarski svestrani umjetnik Ivo Dimčev. U svemu tome sasvim je posebna tema suvremeni ples, dio kazališne umjetnosti koji još uvijek nema odgovarajući tretman u kulturnopolitičkoj hijerarhiji, pa onda posljedično niti u zastupljenosti u programima, kako na državnoj tako i na gradskim razinama. Ove godine revitalizirana Udruga plesnih umjetnika planira i nešto na tom polju promijeniti, ali promjene, su, kao i uvijek kad se pokušava taknuti u samozadovoljni sustav, teške i dugotrajne. Da su ipak moguće, pokazao je Grand Prix Međunarodnog festivala komornog teatra u Umagu dodijeljen prvoj plesnoj predstavi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život «Nos vamos a ver», u režiji Ksenije Zec.

Unatoč pojačanoj produkciji, jedina predstava koja je 2007. zaista uspjela podići prašinu na nacionalnoj razini bili su riječki «Glembajevi» u režiji Branka Brezovca. No, u jednom trenutku  najznačajniji događaj hrvatskog teatra, veliki projekt koji se hvalio svojom isplativošću, a koji je Mani Gotovac organizirala za veliki prasak kojim će završiti intendantski mandat u riječkom HNK,  devet mjeseci kasnije gotovo je zaboravljen. U  «Glembajevima» je igrala i Severina, što je bio mamac za publiku, dok je mamac za medijsku javnost bila pogibija njezine barunice Castelli pod džipom, kao svojevrsni hommage Eni Begović.

Zgodna je ironija, ako ne i cinizam upravo Brezovčevog tipa, da su njih dvije, ili tri, bile medijski zanimljivije od Eurokazovog «projekta Tito», ali i cijelih godišnjih repertoara većine kazališnih institucija. Možda to najbolje govori o odnosu hrvatskog teatra i hrvatske zbilje, kao i o njihovom međusobnom interesu i razumijevanju.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Eurokaz Saloon
Kazališne tribine: u Eurokazu o inozemnim redateljima
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Milana Broš - dobitnica nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo
Milana Broš - pionirka slobodnog plesa
Milana Broš i Boris Buzančić dobitnici nagrada za životno djelo
Gavelline večeri - rezime