Šišmiš - Damir Lončar

To, konkretno, znači da se na tekućoj vrpci nižu naslovi koji će, kako god bili realizirani, uvijek moći puniti gledalište, a samim time i kazališnu blagajnu. Perolaka zabava, potcrtana šarenom scenskom opremom, pritom je osnovni imperativ, na račun kojega se i prečesto zanemaruju kvaliteta nekih drugih temeljnih elemenata teatarskog čina, poput, recimo, eventualne zaokruženije i promišljenije redateljske koncepcije ili ozbiljnijeg rada s glumcima na kreiranju njihovih uloga.

Sve to vrijedi i za najnoviju Komedijinu produkciju Straussovog 'Šišmiša', predstavu koja je primarno računala na tradiciju uprizorenja tog djela u novogodišnje doba. Doduše, jest da šampanjac teče u potocima, ali je znak jednakosti postavljen između pjenušca i Silvestrova dodatak za kojeg u samom tekstu nema nikakve potvrde. Prokušani recept ipak je uspio, jer se, eto, publika u kazalište na Kaptolu sjatila na svaku od dosadašnjih izvedbi, a i nacionalna je televizija na Staru godinu priredila i izravan prijenos. Da, složit ćemo se, bolje Strauss nego Thompson, iako, da ne bude zabune, intelektualna izazovnost ove konkretne predstave i nije baš bitno veća od one stadionskih koncerata opjevavatelja 'gena kamenih'.

Režije se, nakon što je iz igre ispao isprva predviđeni Ozren Prohić, latio Damir Lončar, inače sasvim pristojan glumac, ali ne i neka velika sreća od režisera. Ambicije mu, međutim, nije nedostajalo, pa je, kao najuočljiviji redateljski pečat predstave, odlučio zbivanje prebaciti iz druge polovine devetnaestog stoljeća otprilike stotinjak godina unaprijed. No, uzalud u skladu s time realizirana kvalitetna scenografija Ive Knezovića i kostimi Doris Kristić, kad je, zapravo, sve drugo, od preglumljivanja u stilu Vlade Štefančića nadalje, ostalo upravo ondje odakle je pokušalo pobjeći – upravo u onom devetnaestom stoljeću koje nam je, kao, tako silno mrsko. Pokoji anakronizam, poput nenadane pojave laptopa na pozornici takav dojam nije poništilo, nego ga, naprotiv, samo još dodatno naglasilo.

Naravno, nije sve baš tako strašno, pa se i u ovoj predstavi može pronaći hvalevrijednih elemenata, posebice u maestralnoj kreaciji Adele Golac-Rilović, čija je Rosalinda još jedna urnebesna rospija, kakva je svojevremeno bila i njena Fiorilla u Rossinijevom 'Turčinu u Italiji'. S mjerom zabavan bio je i Alfredo Tvrtka Stipića, a Đani Stipaničev svojim je Falkeom pokazao da može stvoriti sasvim pristojnu ulogu čim se makne iz faha fatalnih ljubavnika. S druge strane, većina ostalih protagonista upala je u zamku pretjeranog operetnog afektiranja – Andreja Kovačić kao Adela bila je u tom, a i u pjevačkom pogledu upravo otužna, dok je uvijek isti vodviljski gard Vida Baloga, koji ima sve predispozicije za zvijezdu Histriona, ovdje bio upravo iritantan. Zašto je, pak, uloga Orlofskog povjerena Ervinu Baučiću, nije posve jasno. Naime, riječ je o takozvanoj 'ulozi u hlačama', koju inače tumače žene, a Komediji inače nisu mrske travestije, iako je, čini se, širokim narodnim masama zabavnije vidjeti muškarca preodjevenog u ženu, nego obrnuto. Na kraju balade, znakovito je da je najdorađeniju interpretaciju, temeljenu gotovo isključivo na suzdržanoj gesti i vrhunskoj mimici ostvario Vladimir Tintor u inače sve samo ne osobito bitnoj ulozi Komornika.

Da bi dojam gotovo posvemašnje osrednjosti ove predstave bio potpun, pobrinuo se Dinko Bogdanić, koji članove Komedijinog ansambla nije uspio natjerati da valcer otplešu sinkrono i elegantno, što znači da mu provođenje u praksu savjeta koje je dijelio u 'Plesu sa zvijezdama' nije jača strana. Dirigent Veseljko Barešić pokušao je od Komedijinog orkestra izvući ono što je realno moguće, a to, konkretno, znači da se sviralo tehnički nedorađeno, iako ne i sasvim nemuzikalno.

No, zar je sve to skupa uopće važno? Vjerojatno nije. Jer, Komedija je htjela i dobila 'hit predstavu', koju publika svesrdno guta s nepodijeljenim oduševljenjem. I, što je najgore, za to, za razliku od peripetija u samoj predstavi, nije kriv samo šampanjac.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Ruža na asfaltu
Ruža na asfaltu – postmodernistički mjuzikl
Ana Lederer
Petar Selem
Orfej - Ozren Prohić
Orfej u HNK-u
Dekonstrukcija Monteverdijevog 'Orfeja' u HNK-u
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
Plesna sjećanja Kombinirane operacije
'I am 1984' - plesno sjećanje Barbare Matijević
Proces - Ivan Plaziblat
Kazalište - godišnji pregled 2007.
'San ljetne noći' s duhovima na Lokrumu
Pritajeni sentiment Ministarstva obrazovanja prema nacizmu
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ne želi da se uči o nacističkim zločinima
'Kao da je bilo nekad' - dokumentarac o Ekatarini Velikoj
'Kao da je bilo nekad' na Zagreb film festivalu
Izgubljeno u prijenosu
Pop kultura u socijalizmu: dobra stara vremena?
Bajke za plažu
Što Ivana Brlić Mažuranić i Thompson imaju zajedničko?
Mate Matišić
Slobodan Šnajder
Turandot – Gianluca Marcianó
Puccinijeva Turandot bez tuđih dodataka
Puccinijeva Turandot u HNK-u se izvodi - koncertno
'Opera pod zvijezdama' u nogometnom duhu
'Mirjana' - opera za koju se nije znalo da postoji
Novootrkivena opera 'Mirjana' u HNK
Triptih – Arnaud Bernard
Cirkus između Viteza i Kralja
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Duško Ljuština
Zlatko Vitez se 'Falštofijadom' oprašta od kazališta?
Objavljen drugi hrvatski gay roman
'Na mom Ikea kauču' - drugi hrvatski gay roman
Dama s kamelijama - Derek Deane
Pepeljuga - Derek Dean