Didona i Eneja / Smrt u Veneciji - Oliver Frljić

No, ponekad je važno i zašto-. Kazalište se, na svu sreću, odavno odlučilo za taj put, a hrvatsko je glumište svojeg najboljeg novog predstavnika dobilo u Oliveru Frljiću.

Doduše, trebalo mu je određeno vrijeme da način prezentacije ideja dovede do razine prihvatljive takozvanom običnom gledatelju.  Frljićevo hipertrofiranje kontekstualizacije bilo kojeg predloška donekle ima podlogu u radovima Branka Brezovca, koji je prvi na ovim prostorima spajao formalno nespojivo kako bi si u tom raskoraku stvorio prostor za igru. Na tom tragu, ali bez i naznake uspoređivanja, Frljić je istodobnom inscenacijom osiromašene opere Henryja Purcella «Didona i Eneja» i značenjski zagušene «Smrti u Veneciji» Thomasa Manna, stvorio u Teatru &TD prostor za, možda i paradoksalno, čehovljansko pitanje - «Kako živjeti?».

Iako je na početku primarna bila opera, Mannova kronika umiranja od ljepote u konačnici  ostavlja snažniji dojam, jer je i njezin potencijal za razvoj dramskog tkiva bitno veći od strukturom ipak sputanog opernog materijala. Međutim, sukob apolonskog i dionizijskog, koji se tek uvjetno može svesti na dvojbu između «što» i «kako», ne bi mogao scenski živjeti bez jednog od dijelova. I prije intervencija, on je bio prisutan u operi, koja klasični duh priče obavija prpošnim baroknim ukrasima, ali i kod Manna, koji njemačkog asketa i živućeg klasika pretvara u zaljubljenog dječarca.

Izvornicima je donekle sukladan i raspored: u velikoj dvorani &TD-a igra formalna barokna opera, čiju produkcijsku ogoljenost kompenzira svjetski glas Vlatke Oršanić, dok u prostoriji - ime dovoljno govori - Studentskog eksperimentalnog kazališta, «Smrt u Veneciji» zadobiva lica o kojima Mann, iako je potvrdio autentičnost i autobiografičnost novele, nije ni sanjao. S jedne strane legitimna ljubav, kojoj se opiru bogovi, a s druge nezakonita, kojoj se opiru ljudi, očekivano imaju tragični završetak. On je, čak i bez Didonine upute da se pamti nju ali ne i njezinu sudbinu, za Olivera Frljića cinična paradigma smrti kojoj je svejedno priziva li je principijelnost ili ushit. 

Ovakva «Smrt u Veneciji» čini se zazivom apsolutne slobode, jer čak citira i peticiju francuskih intelektulaca za ljubavnu i seksualnu ravnopravnost maloljetnih. Ruganje formalnosti koja ne prihvaća višu obavezu dolazi do vrhunca mnoštvom raznorodnih referenci, među kojima su nacističko spaljivanje knjiga, hrvatske  devedesete ali i ostale dvadesetostoljetne  katastrofe, od Varšave do Sarajeva.

No, ruganje se gubi u «Didoni i Eneji», gdje redatelj prihvaća zadani kanon i mijenja ga tek koliko je potrebno za povezivanje produkcija. Time ujedno daje scenski dokaz jin-jang principa kao iskustvene dopune svake formalne strogosti - ideološke, svjetonazorne pa čak i, zvjezdanom nebu unatoč, moralne. Ana Karić kao suputnica Vlatke Oršanić u minimalistički spektakularnoj smrti, kao i Didonin odlazak s odra Gustava von Aschenbacha, točke su kontrasta na podlozi potpuno različitih predstava, i kao takva su mjesta prožimanja priča, značenja, svjetonazora i, više ili manje ustaljenih, izvedbenih praksi.

«Smrt u Veneciji» u skladu je s dosadašnjim radovima Olivera Frljića u Teatru &TD, ali ipak  čitljivija od «Sedmorice protiv Tebe» i «Gospođice Rice...». S druge strane, «Didona i Eneja» tek su nacrt opere, pri čemu je ritualno gušenje žudnje u vidu iz Manna posuđenog Tadzia važnije od izmijenjenog redoslijeda prizora. U dvostrukom projektu sve je dvostruko, a posebno znoj izvođača, pa su «Didona i Eneja / Smrt u Veneciji» istodobno i najsuzdržanija i najbolja  režija Olivera Frljića. Ujedno, to je trenutno i režijski i izvođački najzahtjevniji proizvod hrvatskog kazališta koji, umjesto nemoćnim plačem,  na čehovljansko pitanje odgovara barem pokušajem sinteze koja muči, ne samo hrvatsko glumište: prepustiti se nesputanosti vlastite misli, ukoliko uopće postoji, ili odustati od principa i uploviti u «mainstream». Frljić je vjerojatno najprije sebi htio dokazati da može oboje, «igrati za raju i ne zanemariti taktiku». Progutavši malo, dobio je više, baš kao i publika.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
Noć kazališta u Dubravi
Oliver Frljić osvaja Zagreb
Gulliverova putovanja – Oliver Frljić
Oliver Frljić 'Bakhama' i 'Gulliverom' napada Zagreb
Petar Selem
Splitski HNK novu sezonu dočekuje s brojnim nedoumicama
Gordana Vnuk
Baletni San ljetne noći na Splitskom ljetu
Bakhe - Oliver Frljić
Bakhe ipak neće biti otkazane?
'Bakhe' ipak igraju, Štrljić ne želi dati ostavku
Otkazana Frljićeva predstava na Splitskom ljetu – ili možda ipak nije?
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD
ZKM na kraju još jedne uspješne sezone
ZKM: 'Europske koprodukcije su budućnost i hrvatskog kazališta'
Turbofolk - Oliver Frljić
Publika za posebne namjene ili predstava u predstavi
Publika za posebne namjene intenzivno gleda i sudjeluje
Ana Karić doziva vraga u Teatru &td
Sympathy for the Devil u Teatru &td
Paris Hilton, piletina i Strauss u &TD-u za Valentinovo
Kuga - Oliver Frljić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji
Ljubav, smrt i politika u trojedinoj predstavi
Kazalište - godišnji pregled 2007.
Montažstroj: kazalište vaše i naše mladosti
Montažstroj: ako igrate na sigurno, ovo nije kazalište za vas!
Gavelline večeri po 22 put
Okrugli stol: smisao umjetnosti i reforme institucija
Tjedan suvremenog plesa - velika kreativnost domaće produkcije
Pijani proces - Ivica Buljan
Sympathy for the Devil - François-Michel Pesenti
Hanjo - Senka Bulić
Senka Bulić govori o predstavi Hanjo
Trokut nerealizirane žudnje: Yukio Mishima, Senka Bulić i Teatar &TD
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Razgovor: Filip David
U 'Mećavi' je veći metež iza scene nego na njoj
David Albahari se grozi upotrebe pisaca u politici
Varaždinske barokne večeri i radikalne promjene
Oprostite, mogu li vam ispričati... u ZKM-u
Pričanje umjesto isprike u novoj predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić
Danski nacionalni simfonijski orkestar u Lisinskom
Nogomet + tango = «Argentina» - Hrvatska
Sumnja - Marko Torjanac
Teretni čovjek - Damir Bartol Indoš
Plakati Mihajla Arsovskog
Fragmenti iz opusa Mihajla Arsovskog u Galeriji SC
Out - Via Negativa
Zeleno vjenčanje za kraj Queer Zagreba
Oprostite, mogu li vam ispričati...? - Anica Tomić
Zločin, seksualnost, rod - teme šestog izdanja festivala Queer Zagreb
Queer Zagreb - najjeftiniji festival s najbogatijim programom
Počinje četvrti 25FPS
Počinje četvrti Festival eksperimentalnog filma
ZGetno ponovno u duhu polistilizma
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
'No Dice' & 'Toranj loše glazbe'
Toranj loše glazbe na Eurokazu
Eurokazov glazbeni program između loše i bolje glazbe
U agoniji - Branko Brezovec
U agoniji – novo Brezovčevo čitanje Krleže
Krleža na Brezovčev način
Koriolan - Miran Kurspahić
Koriolan - stup društva
Kurspahić i «Koriolan» u &TD-u: Heroj ili zločinac?
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Idiot - Ivan Plaziblat
Nakon Shakespearea i skraćeni Dostojevski u &TD-u
Kazališna Revija Akademije dramske umjetnosti
Kradu na ADU!
Ministarstvo kulture najavljuje rat sapunicama koje kvare mlade glumce
Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan
Proces - Ivan Plaziblat
Počinje umjetnička akcija 'Odbrojavanje'
Umjetniča akcija 'Odbrojavanje' broji sitno do otvaranja plesnog centra!
Tri nove suvremenoplesne predstave
Teatar &TD piše Vijeću za kazališnu djelatnost
Otimačina Stilskih vježbi
Kazalište vaše i naše mladosti - Borut Šeparović
Ne kao ja - Via Negativa
Festival prvih - društvena odgovornost kapitala
Festival prvih - peti put
Platforma mladih koreografa – susret domaćeg i inozemnog plesa
Sezonu Teatra &TD otvara praizvedba skupine Goat Island
Festival Nebo – vrhunski etno
Muzički Biennale Zagreb 2007 – jedan festival i četiri teme
Nataša Rajković
Mate Matišić
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
Disability art: ekstravagantna tijela, seksualnost i nasilje
Velika Montaža Tita