Kuga - Oliver Frljić

Umjesto klasične dramatizacije, koja bi pokušala rekreirati atmosferu i ključne scene, redateljica Anica Tomić u Teatru &TD, vodeći se ipak najprije esejem Antonina Artauda «Kazalište i kuga», krenula je potpuno drukčijim, asocijativnim putem i pritom pogodila bît i «Kuge» i kazališta.

Suvremenost izvedbenih praksi, pogotovo onih koje se još uvijek ili tek odnedavno svrstavaju u asocijativni grozd oko pojma kazališta, objašnjava se često kao medij koji uporno ne želi vidjeti svoju krizu, iako mu je funkcija upravo detektirati krize svih ostalih. Kazalište tako danas još uvijek možda ponekad i jest ogledalo zbilje, ali se ne može, ili ne zna, ogledati i samo u sebi. Možda je riječ i o prokletstvu, jer čak i kad mu se dogodi autoreferencijalnost, prije je riječ o narcizmu - i onda kad fingira kritiku, najčešće teorijski fundiranu, ili kad buntovno pokazuje vlastiti raspad. Kazalište tako samo sebe nikad ne vidi u pravom svjetlu, a rijetko kad, ili gotovo nikad, ne rastvara se gledatelju kao proces u kojem, ako već ne može sudjelovati, kao ipak rubnoj varijanti psihodrame ili forum-kazališta, može prisustvovati unutrašnjosti izvedbenog čina.

«Kuga», koja svakom izvedbom ponovno nastaje u garderobama Teatra &TD tijekom istovremene izvedbe projekta «Didona i Eneja/Smrt u Veneciji», čini upravo to, ali ne u smislu edukativne pokazne vježbe, nego pruža priliku da kazalište ponovno zadobije ono čime se često hvali, ali sve manje postiže – bliska izvedbena ljudskost, kakvu ne može i ne želi posredovati nijedan novi, brži i sveobuhvatniji medij. Kamere, doduše, slijede goste televizijskih zabavnih programa i iza pozornice, snimke iz garderobe uobičajeni su dio modnih revija, a one s filmskog seta standardni dodatak svakog DVD-a. Međutim, ni na voajerskoj, ni na drugim motivima baziranoj radoznalosti, nemaju učinak kao «Kuga».

Koncept jest relativno jednostavan, između dvije istodobne predstave pokušati postaviti treću, s izvođačima ionako sluđenima višestrukim sinkronicitetom, i to za malobrojnu publiku koja se pritom osjeća posvećenom. Gledatelji su zapravo smetnja, a treća predstava parazitira na supostavljenoj operi Henryja Purcella i dramatizaciji pripovijetke Thomasa Manna. Pored toga što, kako navodi Oliver Frljić, angažman Anice Tomić potkopava ulogu redatelja u cijelom procesu-projektu, «Kuga» ujedno vraća dug nezvjezdanom statusu, uvjetno rečeno,  sporednih izvođača. U razumljivoj propocionalnosti, zvijezde unutarnje, od službene publike skrivene predstave su, pored same redateljice, Lana Barić, Petra Zanki, Tvrtko Jurić, Dean Krivačić, Suzana Brezovec i Nataša Dangubić.
No, čak i u tom aspektu «Kuga» je poseban slučaj, jer pred publikom su izvođači između uloga, ili suvremenije rečeno, između zadataka, dakle u onom trenutku koji bi trebao biti samo njihov, neglumljen i relativno opušten. Kad se u tom povišenom stanju izvođačke svijesti pokušava još igrati nešto treće, u uglavnom tek asocijativnom nizu gesti i grimasa, njihova pojavnost postaje nešto treće, što nikako nije svodivo samo na V-efekt, a nije niti brisanje granica privatnosti na tragu rada Bobe Jelčića i Nataše Rajković, niti fizička bliskost, koja nakon, na primjer, Eurokazovih Annie Sprinkle i Felixa Ruckerta treba novu definiciju želi li ići dalje.

U «Kugi» su izvođači privatni upravo onoliko koliko im to dopušta popust na treću ulogu: netko samo želi cigaretu, drugi se pretjerano znoji dok zadihanom trećem najmanje godi dim one iste cigarete. Svima im ipak najviše smeta činjenica da u jednom trenutku moraju igrati štakore, ili ljude koji se usred zaraze pretvaraju u štrakore, dok im u glavi, ili štoperici Anice Tomić otkucavaju sekunde Purcella, Manna i Frljića. Ipak, rezultat nije odbojnost nego suosjećanje na granici želje za interakcijom koja bi im barem malo olakšala poziciju. I tu  dolazi do onoga što je, osim samoubojstva, prava Camusova tema - pitanja koliko je pomaganje drugom uopće moguće, ali i Artaudove želje za blagotvornim, iako nimalo nježnim, učinkom teatra.

«Kuga» bi bila najbolji, iako neimenovan, dio projekta «Didona i Eneja/Smrt u Veneciji» kad bi mogla stajati samostalno. No, s obzirom da parazitira na njemu, ona je tek nevjerojatno uspješan nusprodukt, neponovljivo i trajno promjenjivo iskustvo kazališta.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Gavelline večeri 2009.
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Ivan Kralj poslužio Kupusov list
Kupusov list – godišnjak s distancom i angažmanom
Gospođica Julija - Anica Tomić & Oliver Frljić
'Gospođica Julija' u verziji od 8 sati
'Gospođica Julija' - i glumce ubijaju, zar ne?
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Oprostite, mogu li vam ispričati...? - Anica Tomić