Sprovod u Theresienburgu

Iako je zapravo malo onih koji na takve događaje zalutaju, prizvani prepoznatljivim mirisima svojeg stada ili bogate gastronomske ponude, na premijeru "Sprovoda u Theresienburgu" u maloj dvorani Lisinski svi su se činili baš takvima. U toj situaciji ljudi se trude ponašati onako kako se pristoji: pokušavaju se smijati kad bi nešto trebalo biti smiješno, čak i pljeskati na kraju nečega što je najmanje nalik kazalištu, pogotovo suvremenom. Da je riječ o Festivalu novog kazališta, HNK-ova premijera izmještena u Lisinski bila bi postdramski antispektakl, dokumentaristički koliko može biti s obzirom na izvođače za koje je upitno koliko su vrijedni dokumenta. Ovako prije podsjeća na ono što je Siniša Labrović svojedobno napravio u Badelu – reality show. Ipak, treba vjerovati da među njima još ima onih kojima je jasno da su nakon, navodno Krležinog, «Sprovoda u Theresineburgu» pljeskali samo zato što se nakon predstave uvijek plješće, ma kakva ona bila, ili ne-bila.

Sam «Sprovod», napuhana epizoda iz Krležine marginalije o talentiranom mladiću smrvljenom kotačima društvenih rituala i vojničke discipline, kao da je izišao iz nekog teatra u teatru. Kao kazališni čin, on je metateatralan i eksplikativan kao «Piram i Tizba» u Shakespeareovom «Snu» ili «Hamlet» kod Brešana, ali obrnuto proporcionalno duhovit, zanimljiv ili potreban. Zato nema veze s Krležom niti s onim što bi HNK trebao biti, ali pokazuje što HNK i velik dio hrvatskog glumišta zapravo jesu – igrokaz koji duboko potcjenjuje svoju publiku, a samog sebe proglašava važnim. Ukratko, Scena Habunek i njezin «Sprovod u Theresienburgu» - ne postoje. Ono što se u Lisinskom dogodilo, i što ima najavljenu samo jednu reprizu, tek je virtualni odraz hrvatske kazališne zbilje gdje je gotovo svako ozbiljno bavljenje teatrom manji financijski izdatak od mainstream premijernog domjenka.

Scena Habunek Hrvatskog narodnog kazališta zametak je onoga što je odavno trebalo biti napravljeno, ali nije i čini se, nikad ni neće. Još je imala smisla kad se smjestila u Centar za kulturu Peščenica, jer se tako lažni sjaj HNK prelio i izvan granica čuvene potkove. Međutim, bivši intendant proglasio ju je mrtvorođenom, pa je periferijska ispostava zamrla, ali je ostao model koji je sad iskorišten koprodukcijom s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu. Kako je starije ime toga grada Theresienburg, i kako se u njemu ipak djelomično školovao Miroslav Krleža, pa je tamo smjestio dio proznog dodatka «Glembajevih», pronašlo se način kako povezati brigu za dijasporu, podsjetnik na potrebu za novom scenom i mladog redatelja koji neće odbiti čak ni evidentnu «čvrgu» pod zaklonom središnje nacionalne kazališne kuće.

Riječ je o Tomislavu Pavkoviću, kojem je, izvana sudeći, «Sprovod u Theresienburgu» trebao biti povratak na ishodište i diplomsku predstavu prema Gjalskijevom romanu «U noći». Sastavnice su slične: davni prozni predložak od kojeg treba stvoriti suvremenu igru, nereprezentativni uvjeti rada i izostanak glumačkih veličina. Sve je to najavljivalo da će se Pavković, nakon preranog iskoraka s «Važno je zvati se Ernest», vratiti u fazu kad je bio hvaljen baš zbog neuobičajenog, možda i staromodnog, izbora postupka i predloška. I sve to se nije dogodilo, jer je pristao na ekstemporiranje koje samo ravnateljica Drame HNK Sanja Ivić može zvati dramatizacijom, ali i na glumce za koje bi bolje bilo da su ostali spikeri, ili u mirovini, ili da im je plaćena malo veća odšteta pod uvjetom da se ne vrate. Dok se Marinku Lešu i može tolerirati početničko nesnalaženje u biranju projekata, ili nemogućnost izbora, za pojavljivanje Božidara Oreškovića i Vlaste Ramljak na pozornici teško da još postoji opravdanje. Bio bi, naime, kompliment reći da su dvojica drvenih vojnika najbolji izvođači u ovoj potpuno promašenoj i nepotrebnoj predstavi.  

Ipak, najveću odgovornost snosi redatelj, ujedno zaposlen kao asistent na Odsjeku režije  Akademije dramske umjetnosti, koji je pristao na cinizam domaćeg kazališnog pogona i već drugi put dopustio da bude izmanipuliran od strane nacionalne kazališne kuće i susjednih zgrada. U tom smislu je i zaplet «Sprovoda u Theresienburgu» poučan, znakovit i, ponovno, sličan reality showu. Možda onom Donalda Trumpa.

Igor Ružić