Orfej silazi – Janusz Kica

Među njima je, nimalo slučajno, i odgovor na pitanje o najvećem uzoru u pjesništvu i drami, i on, u oba slučaja, glasi: Čehov. U popularnoj predodžbi američki tamni genij koji je život proveo u oscilaciji između uspjeha i ne samo kazališne propasti, te uzorni Rus koji je preko dana liječio ljude i gradio im škole, a po noći ostavljao lijek za budućnost u obliku drama i novela, ne mogu biti udaljeniji. Ipak, između njih sličnosti su veće nego razlike. To što se misli da kod Williamsa ljudska slabost, za što je strast samo dobro skovan eufemizam, rezultira katarzom i vriskom, dok kod Čehova uglavnom završi tek kao sneni pogled ili, u najgorem slučaju, ruka podignuta na sebe, nije njihov problem.

'Orfej silazi' je i za sâmog autora bila velika drama, koju dugo nije uspio riješiti, a i konačni je rezultat prije pokušaj iskupljenja i odavanja počasti slavnom uzoru, nego uspješnica na tragu ostalih, bitno poznatijih. Iako postoji i u filmskoj verziji, s Marlonom Brandom u, uvjetno rečeno, naslovnoj ulozi, ona ne ulazi u glavninu opusa, možda upravo i zato što umjesto kratkih i efektnih citata u dijalozima nudi pomalo banalne pjesničke slike. Iako u Williamsovom 'Orfeju' nema tragova seksualne transgresije, kao u 'Iznenada prošlog ljeta', ostalih mu motiva ne manjka: od seksualne nezasitnosti, nepisanih fašistoidnih pravila života provincije do emocionalne, pa i ekonomske ovisnosti i posljedičnog dugotrajnog potiskivanja žudnje. Unatoč brojnim legendarnim ekranizacijama, Williamsa je, ali bez njega, najbolje opisao film 'Ponoć u vrtu dobra i zla', a reći za predstavu da podsjeća na to remek-djelo popriličan je kompliment.

Janusz Kica sklon je režijama koje opisuju prije nego što konkretno govore, jer njegove su intervencije uvijek asocijativne i gotovo nikad izravne. Upravo zato, u susretu s tekstovima koji ne nude konkretizaciju niti uzorni finale, ta meka režija ostaje neprimjetna toliko da sama traži neki dodatni izraz u scenografiji, glazbi ili nekom trećem površinskom efektu. No, u suretu s predodžbom o komadima Tennesseeja Williamsa, Kici su se karte poklopile, jer 'Orfej silazi' nije tipični Williams i inzistiranje na scenski eksplicitnoj strasti samo bi mu odmoglo. Umjesto toga, redatelj ga je utišao i dobio predstavu od dva i pol sata koja gledatelja vodi kao film, čemu pogoduje i stilski prilagođena scena studija Numen i izbor glazbe s jazzy intervencijama Tamare Obrovac. Čak je i ubojstvo u tom filmu, kao i u 'Ponoći u vrtu dobra i zla' tek dio, a ne kraj priče, jer protagonisti, ne baš mlada i ne baš zadovoljna žena i pastuh na iznajmljivanje koji to više ne želi biti, u željenoj slici ionako samo smetaju. Provincija američkog Juga ostaje ista kakva je i bila, kao i svaka druga provincija, a težnje, čežnje i eventualna ljubav ionako su samo materijal za još jedan lokalni trač. Slično kao i kod Čehova.

Izvođači su slijedili Kicin plan, i to najprije Anja Šovagović Despot, koja je u zapravo glavnoj ulozi primjetno suzdržanija i time bitno drukčija i bolja nego inače. Iako i dalje vrišti rukama, više to ne čini glasom pa zato ne odudara od ostatka ansambla koji predvodi Sven Medvešek. Unatoč godinama, on je i tipski i fizički upravo idealna podjela za ulogu polusvjesnog, istodobno drčnog i uplašenog Orfeja čiji je silazak u provincijski pakao koban, i svojom prvom ulogom kao član ansambla Gavelle može biti zadovoljan. Uz Ivicu Vidovića kao negativca i Biserku Ipšu, koja je dokazala da ne mora igrati samo majke i bake, te Borisa Festinija, koji je na sceni magičan čak i kad nije u takvoj ulozi, ovom predstavom je profitirao i ansambl.

Iako nije eksplicitno suvremen, niti eskapistički bajkovit, a nije ni skraćena obrada lektire, 'Orfej silazi' dokaz je da se tekst majstora, čak i kad nije najbolji ili najpoznatiji, uvijek može prevesti u kazališni jezik, pa makar on imao i retro naglasak. Uostalom, predstava koja i nije više od dosljedno ispričane priče, i koja priznaje jedino klišeje koje sama prepoznaje, danas je rijetkost koju ponekad treba cijeniti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
ZKM na kraju još jedne uspješne sezone
ZKM: 'Europske koprodukcije su budućnost i hrvatskog kazališta'
Montažstroj: kazalište vaše i naše mladosti
Montažstroj: ako igrate na sigurno, ovo nije kazalište za vas!
Krijesnice - Janusz Kica
Biljana Srbljanović
Ministarstvo kulture najavljuje rat sapunicama koje kvare mlade glumce
Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!
Otimačina Stilskih vježbi
Metastaze u kazališnoj verziji
Metastaze hrvatske zbilje u Gavelli
Gavelline večeri po 22 put
Sezonu Teatra &TD otvara praizvedba skupine Goat Island
U 'Mećavi' je veći metež iza scene nego na njoj
Festival svjetskog kazališta 2008. nudi zanimljiv program
Njemački i belgijski sraz na šestom Festivalu svjetskog kazališta
Tomaž Pandur 'Kaligulom' otvara novu sezonu Gavelle
Stanje nacije - Filip Šovagović
Gordana Vnuk
Eurokaz 2008.
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Turandot - Vasilij Senjin
Naš dečko - Franka Perković
Idiot - Ivan Plaziblat
Uvjetovani emocionalni odnosi u 'Našem dečku'
Što sa sobom preko dana - Ivona Juka
U kina se probio domaći dokumentarni film o zatvorenicima!
Što sa sobom preko dana?
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli
'Život u sjeni banane' u Virovitici
Ivan Vidić: 'Tranzicija nije nesretna jer ljudi su je htjeli'
Kazalište - godišnji pregled 2007.
San Ivanjske noći - Aleksandar Popovski
«San Ivanjske noći» – radikalno skraćeni Shakespeare u Gavelli
Mećava - Aleksandar Ogarjov
Balade Petrice Kerempuha na Brijunima
Eurokaz 'projektom Tito' odgovara na potrebu za sintezom povijesti
Dražen Ilinčić i Damir Radić
Duško Ljuština
Mate Matišić
Mladen Tarbuk
Predrag Matvejević (drugi dio)
Hamlet - Thomas Ostermeier
Festival svjetskog kazališta - komentar prvi
Kratka priča na festivalu
Elektri pristaje crnina - Mateja Koležnik
Delirijum tremens - Goran Marković
FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice
Split ostao bez Borisa Dvornika i Anatolija Kudrjavceva
Kaligula - Tomaž Pandur
Amadeo u kolovozu i rujnu
Scena Amadeo – od novog Filipa Šovagovića do uskrslog Ayllua
Novo izdanje rodno osviještene Jazzarelle
Počelo natjecanje za Zlatnu Arenu
Timbuktu - Borut Šeparović
Psi i beskućnici u predstavi Boruta Šeparovića - 'Timbuktu'
'Timbuktu' - Montažstrojeva predstava o psima i ljudima