Kauboji - Saša Anočić

Podgrijani ispiti s Akademije dramske umjetnosti, prokušani recepti s inozemnih pozornica i improvizacije glumaca koji postaju redatelji, čine okosnicu repertoara koji, međutim, nikako da stvori hit barem blizu «Izbacivačima» ili «Dekadenciji». Glumačko kazalište, kako EXIT se od osnivanja programski profilirao, nije nešto što nastaje samo po sebi, i «šmira» je u takvom konceptu najpogubniji teret, koji se EXIT-u nije previše često dogodio, ali se isto tako u posljednje vrijeme, još od «Psa, žene, muškarca», nije dogodila niti velika predstava. Koliko je granica između uspjeha i neuspjeha u takvom repertoaru tanka i propusna, najbolje pokazuje usporedba komada «Shakespeare na EXIT» i nove produkcije, western mjuzikla «Kauboji» u režiji i prema ideji Saše Anočića.
Formalno, između njih gotovo i nema razlike – režijski postupak je sličan, svodi se uglavnom na sposobnost izvođača da s nikakvim sredstvima na sceni rekreiraju cijeli svijet, da mimom pokažu sve ono čega nema, a govorom sve ono što je inače nevidljivo. Shakespeare je pritom samo nužni balast, potreban kao temelj za glumačku igru, jer samo iz improvizacija je čak i najboljima teško graditi cijelu predstavu, što je, sa svoje strane, dokazala posljednja Anočićeva EXIT-ova avantura  «To samo Bog zna». «Kauboji» zato namjerno imaju kao podlogu čisti žanr, svima poznat, snažno obilježen vizualnom, gestualnom, čak i glazbenom paradigmom, a s druge strane i potpuno odvojen od domaće tradicije. Shvatili su to odavno i Mujičić-Senker-Škrabe, pa su «Kauboji» svojevrsni odgovor na prvu produkciju «O'Kaja», jednog od s pravom legendarnih mjuzikla kazališta Komedija.

Riječ je zapravo o dvije predstave, koje bi mogle igrati i odvojeno, kao «Kauboji 1» i «Kauboji 2», ovisno o tome koju se od strana Anočićeve glumačko-redateljske osobnosti više voli. Jedna istražuje smisao i bit kazališta i kazališne igre, dok druga poznatim predlošcima daje novi teatarski život idejama koje su toliko jednostavne da ih se, barem na domaćim pozornicama, nitko nikad ne sjeti. Prvi dio «Kauboja» pokazuje kazalište iznutra, način sklapanja predstave i ansambla od raznorodnih i živopisnih pojedinaca, dok drugi jest predstava, svemir za sebe stvoren na pozornici i potpuno odvojen od vanjskog svijeta. Oba podjednako zanimljiva, duhovita i pametna u prikazivanju zaboravljenog užitka u kvalitetnoj šali, točno izvedenom gegu i dosljednoj glumi, oni funkcioniraju kao prolog i prvi čin. Ujedno su i  velika posveta Saše Anočića samome sebi i ansamblu koji ga prati od EXIT-a, preko Trešnje do KNAP-a i nazad.

Humor kakav «Kauboji» nude nije nov. Ogoljavanje procesa nastanka predstave, redateljskog drila i glumačkog otpora, igranje  zadanostima jednog okamanjenog žanra kao što je western, standardni su postupci koji čak niti na domaćim pozornicama nisu neviđeni. «Kauboji» također ne donose suptilne političke poruke, ne zadiru u rodne probleme niti tematiziraju globalne procese. Način kako šute o svemu tome čini ih, međutim, iznimkom u domaćem repertoaru, predstavu koja je zabavna po sebi i iz sebe. Istodobno, ona predstavlja onu vrstu razbibrige koju kazališta sličnog nagnuća mogu samo sanjati. Ono što jest bitno kod Anočićevih režija upotreba je kompletnog izvođačkog materijala, i mogućnost preslikavanja specifičnosti drugih medija u kazališni kontekst, zbog čega svaka scena, iako žanrovska, dobiva novu kvalitetu. 
Na glumačkoj razini, «Kauboji» su zapravo obračun između Živka Anočića i Rakana Rushaidata, u kojem su sva sredstva dozvoljena, od pjevanja i sviranja, preko suptilnih karakterizacija ljudi i životinja do mumljanja na jeziku Indijanaca. U pojedinim segmentima naravno, bolji su ostali, Radovan Ruždjak u stepu, Ivana Starčević i Matija Antolić u glazbi, ali bez ansambla, u kojem iznenađuju i Hrvoje Barišić i Krunoslav Klabučar, ni njihov sraz ne bi imao previše smisla.

Unatoč trajanju od tri sata i još malo, i pokojem višku, «Kauboji» su predstava koju treba vidjeti, između ostaloga i zato što je dokaz kreativnosti domaćeg kazališta i zato što potvrđuje  da komercijalnost i populizam ne moraju oduzimati kvaliteti. S druge strane, ona pokazuje i da se dugotrajni rad na EXIT-ovim predstavama isplati, što je zaključak koji bi i druga zagrebačka kazališta možda mogla prihvatiti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Argentina' - priča o Hrvatskoj
Nogomet + tango = 'Argentina' - Hrvatska
Nova predstava Nine Mitrović u Kerempuhu
Prebrojavanje u Kerempuhu: 'Jebote, kolko nas ima'
Gavelline večeri po 22 put
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
'San ljetne noći' s duhovima na Lokrumu
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Pir malograđana - Paolo Magelli
Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi - Zlatko Sviben
'Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi' u Osijeku
Dražen Ilinčić i Damir Radić
Vedrana Rudan
'Kos' u Gradskom kazalištu Sisak
Ne pedofilija, nego ljubav u Gradskom kazalištu Sisak
Ruža na asfaltu
Ruža na asfaltu – postmodernistički mjuzikl
Sve što je dobro i pametno - Dražen Šivak
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Glasi iz planina - Rene Medvešek
Oluja - Ivica Kunčević
Gavelline večeri - rezime
Mladen Tarbuk