Triptih – Arnaud Bernard

Jer, usprkos što traje koliko i, recimo, prosječan Verdijev naslov, "Triptih", zapravo, donosi tri samostalne opere, od kojih svaka iziskuje posebnu pjevačku postavu. K tome, međusobne, gotovo disparatne razlike u sižeima, ali i glazbenom izrazu "Plašta", "Sestre Angelice" i "Giannija Schicchija" postavljaju dirigentu i režiseru niz iznimno teško premostivih problema.

Usprkos svemu navedenom, uprava zagrebačkog HNK odlučila je 150. obljetnicu Puccinijevog rođenja obilježiti upravo "Triptihom", uposlivši u njemu praktički cjelokupan vlastiti operni ansambl, ali i čitav niz gostujućih umjetnika. Kuća koja u Hrvatskoj ima najveće infrastrukturne, ali i financijske predispozicije za ovako ambiciozan projekt pokazala je pritom da na samopostavljeni izazov može odgovoriti visoko profesionalno, koji, međutim, nije bez određenih nedostataka.

Izdvojimo za početak one elemente koji u "Triptihu" definitivno služe HNK-u na čast. Prije svega, angažiranje Ive Lipanovića, dirigenta kojem osobito dobro leži upravo talijanski repertoar, pokazalo se punim pogotkom. Stvorivši zaseban zvukovni svijet u svakoj od tri opere, on je HNK-ov orkestar, ovaj put iznenađujuće uredan u svirci, vodio sigurnom rukom. S iskonskim instiktom pravog opernog znalca, Lipanović je pažljivo dozirao dramatske efekete, bivajući često i sudržaniji nego što bi se očekivalo, posebice u prvom dijelu "Sestre Angelice", ali je tim veći bio učinak monumentalnog tona ključnih dramaturških trenutaka.

U svemu tome imao je zdušnu podršku ne samo dobro pripremljenog zbora, nego i gotovo svih domaćih solista. Pomalo je nezahvalno pritome ikoga isticati, ali ipak treba izdvojiti doprinose Siniše Hapača kao Michelea u "Plaštu", Marije Kuhar-Šoša u ulozi Sestre Genovieffe u "Angelici", te najugodnije iznenađenje ove produkcije, interprete Laurette i Rinuccia u "Schicchiju", Lanu Kos i Domagoja Dorotića.

S druge strane, u nizu gostujućih pjevača tek su neki u potpunosti opravdali ukazano im povjerenje. Odličan Kiril Manolov osvojio je publiku svojom interpretacijom naslovnog junaka "Schichija", a gotovo jednako dobar dojam ostavio i Marc Heller kao Luigi u "Plaštu". Kneginju u "Angelici" Zlatomira Nikolova predstavila je sugestivno, iako bi joj sada već pomalo bilo vrijeme da svoje mjesto prepusti mlađim pjevačicama.

I dok je angažiranje nekih gostiju opravdano nepostojanjem odgovarajućih interpreta unutar vlastitog ansambla, posve je nejasno zašto su u premijernoj postavi glavne ženske uloge u prve dvije opere tumačile Natalija Dercho i Gabriela Georgijeva. Naime, iako je profesionalnost njihovog pristupa teškim ulogama Giorgiette i Angelice neupitna, možemo s priličnom sigurnošću ustvrditi kako bi te uloge jednako kvalitetno, ako ne i bolje, kreirale članice HNK-ovog ansambla Adela Golac-Rilović i Vedrana Šimić, koje su se morale zadovoljiti sudjelovanjem u drugoj postavi.

Naposljetku, dolazimo i do režije, koju potpisuje gost iz Francuske Arnaud Bernard. Njegova koncepcija puna je zanimljivih ideja koje imaju nezanemariv potencija, koji je, međutim, u realizaciji tek djelomično iskorišten. Zamisao paralelnog odvijanja dviju radnji u različitim planovima u "Plaštu" ostala je tako nedorečena, a gotovo ekspresionističke asocijacije koje donosi pretvaranje samostana u sanatorij u "Angelici" utopile su se u prečesto upravo grotesknoj scenskoj gesti. Režijski je stoga u potpunosti uspio samo urnebesno zabavan "Gianni Schichi", što je ipak nedovoljno za posve pozitivnu ocjenu cjelokupne produkcije.

Općenito uzevši, Puccinijev je "Triptih" u HNK pokazao dvije stvari – kvalitetu vlastitih umjetničkih snaga, ali, nažalost, i nedovoljno povjerenje u njih. Da nije bilo tako, rezultat možda i ne bi bio tako klinički uredan, ali bi barem imao više duše. A to je ono što je ovoj predstavi i prečesto nedostajalo.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Turandot – Gianluca Marcianó
'Opera pod zvijezdama' u nogometnom duhu
Tri opere o smrti