Jebote kolko nas ima - Franka Perković

Tvrdio je da publici probleme ne treba crtati, jer čim se spomene korumpirani liječnik, priglupi školski ravnatelj i nekompetentni gradski vijećnik, svakom inteligentnom gledatelju padne na pamet barem pet primjera iz hrvatske zbilje. Mediji su ih svakodnevno puni, pa opet pobjeđuju na izborima, nose im se omotnice s novcem, i piše im se u nadi se da će kanalizacija biti popravljena prije ljetnih vrućina.

Palež, grabež, kamatarenje, mito i korupcija, laži i varanje, ozračje je tranzicijskog društva o kojem piše Nina Mitrović u svojem najnovijem komadu «Jebote, kolko nas ima!». Iako stara poslovica kaže da nema nevinih, autorica poznata po nesmiljenom iako plošnom odnosu prema zbilji uvjerena je da nevinih ipak ima, ali su ili bolesni ili im je sudbina, a još više društvo, namijenila ulogu žrtve. Doslovno, i preneseno.

«Jebote, koliko nas ima!» u Satiričkom je kazalištu Kerempuh postavila Franka Perković, vjerojatno najprije da bi samoj sebi dokazala kako se može nositi s odrednicama tog kazališta i zadanostima njegovog repertoara. Nina Mitrović to je već obavila, i s lakoćom piše relativno jednostavne, publici dovoljno zanimljive i prepoznatljive zaplete. Ovoga puta riječ je o komadu koji u policijsku stanicu postavlja nekoliko tipova građanina «domaćeg i poštenog» – lažnog branitelja, Bad Blue Boya, bespravnog graditelja i prevaranta. Prepoznaje ih svjedokinja koja bi prije trebala biti s njima nego iza stakla, dok im pravdu treba skrojiti policajac koji se slaže s Maršalovim naputkom da se zakona ne treba držati kao pijan plota. Svaki inteligentni gledatelj te likove prepoznaje, a takve situacije vidi i prije nego što se dogode, pa čemu onda predstava?

Nina Mitrović je dala svoj specifičan odgovor na to pitanje, jer njezin tekst ipak nije baš uobičajeni kerempuhovski vodvilj koji je umislio da je satira. No, tragičan kraj i njegov medijskomanipulacijski obrat, koji bi u drukčijoj konstelaciji imali nešto od katarzičnog učinka, u Kerempuhu završavaju kao groteska kojoj je namjera tek zabaviti. To je samo jedan od bitnih simptoma repertoara tog kazališta koje je satiru iz imena uspjelo umekšati do specifičnog žanra, od kojeg onda ne može ni samo pobjeći. Kerempuh zato nije satiričko kazalište po svojem programu, nego samo po nazivu. Umjesto otrežnjujućeg prigovora vlasti, on povlađuje, jer zna da se tako bolje prolazi, a i publika bolje reagira kad joj se ponudi gotovo rješenje, u stilu «svi su oni jednaki», ili kao kod Nine Mitrović «svi smo mi kriminalci». Kad je cijela predstava ostvarena u tom stilu, kad su likovi i njihove životne priče, mentaliteti i zločini, tek dnevni zbroj rubrike «Život» i «Crna kronika», ni konačni rezultat, čak i kad je kvalitetno zamišljen, ne može djelovati drukčije. «Jebote, kolko nas ima!» tekst je s nešto većim potencijalom, iz kojeg se moglo izvući zaključke i malo dublje od ciničnog citiranja navijačkog slogana.

Ni glumački predstava ne očarava, jer nema čime – Hrvoje Kečkeš, Mario Mirković i Željko Koenigsknecht ponovno su ono što jesu u svakoj predstavi. Prvi ionako bolje funkcionira na malom ekranu, drugi, unatoč ekspresivnoj gesti, nikako da ulogama doda i nešto svoje, ili barem različito, dok navodna legenda hrvatskog kazališnog humora polako gubi glas igrajući u svakoj Kerempuhovoj produkciji. Pored tek obrisa koje je umjesto uloge ponudila Nina Erak-Svrtan, najzanimljivija je ženska glumačka kreacija, ali i fizička transformacija, ona Anite Matić-Delić, oko koje se moglo izgraditi cijeli paralelni zaplet. S obzirom da Borka Perića u Kerempuhu ne znaju iskoristiti, najbolju je pak mušku ulogu u predstavi ostavio Filip Juričić kao BBB-ovac, jak na jeziku koliko i brz na šakama. 

Ukoliko je zaista namjera, iako pomalo naivna, bila pokazati naličje društva, ova predstava, garnirana slabim songovima tandema Mario Mirković-Dražen Ferenčina, tek ponavlja naučeno. «Metastaze» su barem pokušale publici zaustaviti smijeh pokojim šokirajućim prizorom gotovo zbiljske brutalnosti. «Jebote, kolko nas ima!» kao da ne želi niti toliko.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Raj iz drugog ugla - Mario Vargas Llosa
Igor Kordej predstavio 'Srce bitaka'
Rovovsko ratovanje u 'Srcu bitaka' Igora Kordeja
Mećava - Aleksandar Ogarjov
Nova predstava Nine Mitrović u Kerempuhu
Prebrojavanje u Kerempuhu: 'Jebote, kolko nas ima'
'Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi' u Osijeku
Slobodan Šnajder
Je li Histrionski dom privatno kazalište?
Histrionski dom – privatno ili 'paravojno' kazalište?
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Opera za tri groša - Krešimir Dolenčić
Prosjaci, lopovi i kurve...
Pir malograđana - Paolo Magelli
Britak, žestok i grub Držić na Ljetnim igrama
Naš dečko - Franka Perković
Uvjetovani emocionalni odnosi u 'Našem dečku'
Dani satire 2008. - komentar
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
Koriolan - Miran Kurspahić
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Kazalište - godišnji pregled 2007.
«San Ivanjske noći» – radikalno skraćeni Shakespeare u Gavelli
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
Metastaze - Boris Svrtan
Metastaze u kazališnoj verziji
Metastaze hrvatske zbilje u Gavelli
Balade Petrice Kerempuha na Brijunima
Duško Ljuština
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Milana Broš i Boris Buzančić dobitnici nagrada za životno djelo
Mate Matišić
Pjevajte nešto ljubavno
Prljavi Harry i prljava Sally u rokerskom filmu
Idiot - Ivan Plaziblat
Nakon Shakespearea i skraćeni Dostojevski u &TD-u