Vesper, Ensslin, Baader: iskonski prizori njemačkog terorizma - Gerd Koenen

Mlađa verzija ispostavlja se kao unutarnji podsjetnik na jedno doba koje nam je bilo i herojsko i revolucionarno, potpuna suprotnost monotoniji i kolotečini pristojnog građanskog života u koju većina ljudi prije ili kasnije upadne. Rijetko tko pomisli kako je bio naivan jer si je za životnu vodilju izabrao sveto trojstvo obitelji, stana i posla, nego se sam tapša po ramenu, čestitajući si na konačno osvojenoj zrelosti i statusu.

Koliko obračun sa sobom iz mladih dana može biti brutalan pokazuje knjiga uglednog njemačkog publicista i povjesničara Gerda Koenena, naslovljena «Vesper, Ensslin, Baader: iskonski prizori njemačkog terorizma». Koenen se u njoj pozabavio osobnim povijestima nekih od začetnika RAF-a, slavne, odnosno, ozloglašene ljevičarske terorističke skupine koja je Njemačkom harala sedamdesetih godina prošlog stoljeća. RAF-ovci su bili jedni od onih mladih revolucionara koji se nisu plašili provesti stvari o kojima su drugi samo pričali ili pisali fakultetske seminare, no njihova verzija svjetske revolucije sastojala se većinom od pljački, otmica i bombaških napada na ponekad proizvoljno izabrane mete.

Bernward Vesper, Gudrun Ensslin i Andreas Baader, svatko od njih na svoj specifičan način, bili su pokretači RAF-ovih terorističkih akcija, no Koenena zanima psihologija, a ne tehnologija terorizma. Zbog toga je detaljno istražio živote troje izabranih protagonista, razgovarajući s  preživjelom rodbinom, iščitavajući njihove objavljene teorijske tekstove, ali i međusobnu, privatnu korespondenciju, a sve sa ciljem kako bi i sebi i čitatelju osvijetlio što je ovo troje mladih ljudi nagnalo na tako ekstremne poteze. Usput indirektno osvjetljava i postupke mladog Gerda Koenena, koji je sedamdesetih bio dio radikalne skupine Joschke Fischera, dok danas o svemu tome piše kritički cijenjene i komercijalno uspješne knjige. Koenen je, bez sumnje, izdao i prodao ideale svoje mladosti, a ljude koje je tada glorificirao u «Iskonskim primjerima njemačkog terorizma» secira bez milosti, uživajući u svakom rezu koji će osim krvi i mesa otkriti i revolucionarni gnoj u pričama svojih protagonista.

Najslavnijeg od njih, Andreasa Baadera, otpisuje po kratkom postupku, definirajući ga kao sociopata, no zato se s mrtvim Bernwardom Vesperom na svakoj stranici knjige upušta u otrovnu polemiku, očito uživajući u činjenici da mu napadnuti iz groba ne može odgovoriti. Čitajući Koenenovo sadističko razvaljivanje Vespera, inače sina poznatog njemačkog nacističkog pjesnika koji je Bernwarda odgajao u tradiciji pruskog militarizma, dobiva se neugodan osjećaj gledanja prometnog udesa koji svojom spektakularnom krvavošću onemogućava skretanje pogleda. Zbog toga se «Iskonski prizori njemačkog terorizma» čitaju kao napeti psihološki triler, a naboju teksta pomaže i temeljito istraživanje tematike. Psihološke i ideološke mijene Bernwarda Vespera Koenen bez iznimke prikazuje kao tragikomičnu nedoraslost, a poseban užitak iskazuje u tekstualnoj analizi Vesperovih članaka i pisama, ismijavajući svaki od njegovih lapsusa ili činjeničnih pogreški. Iz svog tog cipelarenja Koenen nehotice dovodi i do toga da se čitatelj zapita zašto autor uopće piše o ljudima koji mu se evidentno gade.

Koenen ne nudi direktan odgovor na to pitanje, ali se u knjizi nalaze proplamsaji iz kojih se prava istina može naslutiti. Svaki od njih vezan je pak za Gudrun Ensslin, takozvanu Ivanu Orleansku RAF-a, prema kojoj autor uvijek ima obzira i razumijevanja, pa i kada se odriče vlastitog djeteta u ime revolucije. Istu stvar zato beskrajno zamjera ocu tog djeteta, Bernwardu Vesperu, pokazujući u tome zabrinjavajući nedostatak objektivnosti. No, Koenen je, kako piše, Gudrun Ensslin vidio jednom i uživo kao mladi student, i to u poznatoj crvenoj kožnoj jakni, proslavljenoj na prvom suđenju RAF-ovcima. Otkrivajući taj detalj kojim se osobno pokušava ubaciti u priču o nečemu većem čega sam nije bio dio, Gerd Koenen još više pojačava ambivalentnost kojom pristupa ovoj priči. Za njega su Vesper, Ensslin i Baader, pa čak i donekle protiv volje vlastitog razuma, heroji a ne zločinci, jer su smjeli učiniti ono što većina, čije je dio i sam autor, nikada ne bi. Koenen se kroz agresivni prijezir RAF-ovcima divi, jer oni su imali hrabrosti slijediti svoja uvjerenja do konačnog kraja, dok je njemu tek preostalo da o tome piše.

Gordan Duhaček