Književnost - godišnji pregled 2008.

U njoj našminkani svećenik, uz asistiranje bivše Tuđmanove novinarske gracije Dunje Ujević, otkriva puku kako se kao mladac ponekad znao zaigrati vlastitim pimpekom. Danas ga najviše muče uvozne lubenice iz Makedonije, koje, objašnjava Sudac, prijete Hrvatskoj, valjda u stilu trash horora iz pedesetih, kada su ljudima prijetile gigantske rajčice. Bez obzira na očitu priprostost ovog samoprozvanog karizmatika, ili možda baš zbog nje, knjiga je bestseler u nastajanju, a kako je u mnogim knjižarama već nema, čini se da se smatra i savršenim božićnim poklonom. Onaj koji joj se razveseli, bolje i ne zaslužuje.

Naravno, Sudčeva knjiga ima veze s književnošću kao i svaki drugi priručnik o samopomoći ili kuharica, dakle nikakve, no 2008. godina ostat će zapamćena po tome da su najviše pažnje izazvale baš takve knjige, dok je dobre književnosti, bez obzira na proznu hiperprodukciju u Hrvata, bilo mnogo manje. Nacija je zato pola godine silovana «Golom istinom» Nives Celzijus, a vrhunac je bio orkestrirana marketinška kampanja njezina izdavača Premier Media u kojoj je Celzijus unaprijed proglašena dobitnicom književne nagrade Kiklop u kategoriji Hit godine. Više od mjesec dana prije Sajma knjige u Istri, u sklopu kojega se dodjeljuje Kiklop, Premier Media - koji se inače primarno bavi, kako vele, event managementom - svoju je klijenticu odlučio pretvoriti u književnicu, u čemu su asistirali brojni korporativni mediji, uspoređujući je, bez šale, s Williamom Faulknerom i Jamesom Joyceom. Odluka Magdalene Vodopije, direktorice Pulskog sajma knjiga, da ove godine ukine hit godine bila je potpuno legitimna, ali je, tipično hrvatski, nedostajalo hrabrosti da se artikuliraju pravi razlozi toga, pa se onda petljalo o nejasnim kriterijima kao ključnom problemu. Ipak, nisu svi bili uplašeni istupom ljudskopravaškog manekenskog dvojca Sarnavka-Čičak, koji je Nives proglasio žrtvom nepravde, pa je Daša Drndić prilično precizno definirala o čemu je u cijeloj toj aferi riječ: «Što je loše u elitizmu? Spisateljska struka se tako štiti, jer ako želimo kulturu onda moramo biti elitisti. Izvorne vrijednosti se devalviraju na svim područjima, te je ta odluka zapravo zaštita spisateljske profesije. Inače nemam ništa protiv chick lita, ali 'Gola istina' je chick shit.»

Sajam knjiga u Puli inače je postao jedna od zanimljivijih književnih manifestacija u državi, otimajući primat kirvajskom Interliberu kada je riječ o prezentiranju novih književnih tokova i zanimljivih autora. Bilo je, kao i svake godine, još na desetine Festivala, Revija i Dana, ali teško je biti oduševljen ovim događajima, koji se izmjenjuju kao na pokretnoj traci, bez razlikovnih značajki koje vrijedi zapamtiti. Jedan od časnih izuzetaka bila je Booksina Revija malih književnosti, posvećena Bugarima, za koje se ispostavilo da žive tranziciju zastrašujuće sličnu našoj. Također se otkrilo kako u Bugarskoj postoji jedna nova generacija pisaca, čije su teme bliske našima, a dogovoreno je i nekoliko prijevoda, što je za pozdraviti s obzirom na tridesetogodišnji post kada je riječ o prijevodima s bugarskog. Zapanjujuća sličnost između naše i bugarske zbilje naročito se vidi kada je riječ o književnosti, barem kako ju je opisao tamošnji pjesnik Mitko Novkov: «Ono što bi danas mogli nazvati režimskim piscima su oni koji traže izvore moći i vrte se oko njih. No, danas izvor moći nisu političari, pa čak ni biznis, nego mediji, pa imamo neke pisce koji im se žele svidjeti i biti medijske zvijezde. Takvi pisci su bliski velikim časopisima i tabloidima, a očitavaju se o svim mogućim temama, od Big Brothera do broja cipela premijera države.»

Kod nas se predvodnika te skupine može naći u liku i djelu Miljenka Jergovića, koji je i ove godine nastavio sa skribomanijom, objavljujući roman «Freelander». Vjerojatno najzanimljivije u vezi te knjige jest činjenica da su ju rijetki recenzirali, vjerojatno se držeći one «ako nemaš nešto lijepo za reći onda šuti», mada je teško povjerovati da je ta šutnja rezultat pristojnosti.

No, na književnoj sceni događaju se i neki pozitivni pomaci, kakav je i osnivanje književne agencije Sandorf, čiji je glavni cilj zastupati domaće autore u inozemstvu. Sandorf je čedo dvoje mladih poduzetnika, Ivana Sršena i Tihane Zidanić Šokota, a već godinama funkcionira u, kako kaže Sršen, eksperimentalnoj fazi: «Svakom autoru smo objasnili da nemamo velika očekivanja i stvarati zablude da ćemo osvojiti svjetsko tržište i Hrvatsku učiniti kultnim, razvikanim književnim izvorištem. Naš put je za svakoga pisca naći vani izdavača koji odgovara njegovom profilu, što je najteže, ali u konačnici i najpouzdanije.» Predan rad polučio je i uspjeh, pa je Sandorf nekoliko svojih autora plasirao na tržišta Srbije, Bugarske i Njemačke.

Takav način prezentiranja hrvatske književnosti u inozemstvu svakako je bolji od onoga za koji je zaslužna Zajednica nakladnika i knjižara, na čijem čelu već drugu godinu za redom dužnost vrši Valter Lisica. Svoj v.d. status planira zadržati još neko vrijeme, a čini se da promjena neće biti ni kada je riječ o gostovanjima domaćih pisaca na poznatim sajmovima u Leipzigu i Frankfurtu. Na prvom su Nijemci uvjetovali dolazak naših pisaca prekidom suradnje s Ministarstvom kulture i Zajednicom nakladnika i knjižara, jer je poslovično profesionalne Germane izludila poslovična nesposobnost hrvatskih kulturnih činovnika. Što se pak Frankfurta tiče, kao jedini službeni predstavnik pojavio se Tuđmanov bivši izdavač i sadašnji kolumnist marginalnih desničarskih tiskovina Gojko Borić, što svakom pametnom ne da je dosta, nego je i previše.

Korak naprijed kada je riječ o hrvatskom odnosu prema najmračnijim aspektima devedesetih, što revival ustaštva itekako jest, dogodio se potpuno neočekivano na zagrebačkom Trgovačkom sudu. Sutkinja Mirna Maržić, nakon čitavih devet godina suđenja, naredila je u prvostupanjskoj presudi uništavanje svih piratskih primjeraka hrvatskog izdanja «Mein Kampfa», čije bi moguće spaljivanje bila zanimljiva ironija sudbine. Bavarska vlada, kao vlasnik prava ove zloglasne knjige, tužila je Croatiaknjigu, hrvatskog izdavača Hitlerove knjige za kršenje autorskih prava. Kao utjeha Mladenu Letiću, koji je obiteljski biznis objavljivanja antisemitske literature naslijedio od pokojnog oca Franje, ostaju «Protokoli sionskih mudraca», poznati falsifikat ruske tajne službe, u kojem ovaj izdavač pronalazi skoro pa božju providnost: «Bili oni original ili ne, ono što stoji u 'Protokolima sionskih mudraca' je proročansko, jer opisuje kako Židovi, ili bilo tko drugi, mirnim putem žele preuzeti vlast. Iz poglavlja u poglavlje se može pratiti ovo što se sada nama događa, od Europske unije do haškog suda. Sve je unutra!»

Dodatnih književnih kurioziteta bilo je u izobilju, a jedan od njih je i drugi gay roman u tisućljetnoj povijesti hrvatske književnosti. «Na mom Ikea kauču» naslov je djelca čija je vrijednost više aktivistička nego književna, a da queer teme polako ulaze u modu pokazuje i nekoliko mainstream tribina, poput Gričkog dijaloga i Književnog petka, koje su se bavile ovom tematikom. Također je objavljena i prva studija o campu autorice Sanje Muzaferije, estetskom fenomenu kojim se svijet bavi već četrdeset godina, a za koji, čini se, prije nije bilo vremena u konstantnom srazu književnih nacionalizama i komunizama na ovim prostorima.

Poezija zato nije te sreće, i dalje u medijskoj, ali i kulturološkoj blokadi, svedena je na kvadratić u Globusu, iako je 2008. obilježilo pojavljivanje nekoliko zanimljivih mladih pjesnikinja i jednog mladog pjesnika. Riječ je o Marku Pogačaru, čije je «Poslanice običnim ljudima» pohvalio uvijek na riječima hvale škrti Danijel Dragojević. Pogačar se u svojim pjesmama obračunao sa crkvenim licemjerjem i potrošačkim društvom, a dušebrižničkih reakcija se nije plašio: «Pitanje je koga se i zašto bojati? Po toj logici se onda ništa ne bi smjelo napisati. Interpretacije koje dolaze s pozicija moći, mogu nauditi, ali na takve stvari ne treba obraćati pažnju.»

Osim već spominjanog Kiklopa, dodijeljene su i sve druge standardne književne nagrade. Do sada najizdašnija bila je ona od VBZ-a za neobjavljeni roman, i to u bruto iznosu od 100.000 kuna, a i ove godine je nagrađen tekst koji je promptno i opravdano zaboravljen. T-Com je odlučio izdvojiti još više, te svoju od sada tradicionalnu nagradu za roman godine dodijeliti Daliboru Šimpragi za «Anastaziju». Ipak, najbolji komad književnosti isporučila je Dubravka Ugrešić, spisateljica koju su Hrvati obožavali mrziti, a sada im ona ne da je vole. Prozni triptih «Baba Jaga je snijela jaje», maštovito opremljen od izdavača Vuković & Runjić, u jednoj knjizi nadmašuje i trenutnu stvarnosnu produkciju, kao i onu postmodernističko-esejističku. Ugrešićki jedino konkurira «D'Annunzijev kod» Borisa Perića, sa svojim shizofrenim pripovijedanjem naslonjen na austrijske velikane Handkea i Bernharda: «Teme koje se događaju u ludnicama pogađaju histerije našeg društva i govore o mnogim stvarima koje nam piju krv.»

Teško je ne složiti se s Borisom Perićem da je ludnica odgovarajuća metafora stanja u kojem živimo, stežući remene dok nam šund prezentiraju kao mjerilo kvalitete. Hrvatska književnost i pripadajuća joj književna scena, nakon kratkotrajne FAK-ovske revitalizacije, već nekoliko godina idu nizbrdo, a opća relativizacija vrijednosti, čiji su predvodnici masno plaćeni korporativni stavotvorci, dovodi do shizofrene situacije u kojoj književnost, ali i umjetnost uopće, mora opravdavati svoje postojanje pred korporativnim blagajnama. Ukratko, sve odlazi do vraga i to je prava gola istina.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Glavna atrakcija 32. Interlibera - 'kupi knjigu - dobij auto'