Divlja plaža - Goran Tribuson

Na «Divljoj plaži» iz naslova svaki dan prijepodne stari bager počinje kopati, njime upravlja Žaki, šezdesetogodišnji bivši legionar i branitelj, razočaran u ljude i svijet davno prije bilo kakve ratne traume. On je tvrdo kuhani antiheroj, a ipak zlatnog srca, omiljeni prototip pisaca američkog noira, ali Tribuson opisanim krajobrazom više sugerira  Midsommer nego na Chandlerov L.A. Mjesto radnje je provincijski gradić, isti kao tisuću drugih u Hrvatskoj, s lokalnim redikulima i moćnicima, kurvama zlatnog srca i propalim studentima.

Iako se u okvirnom imaginariju «Divlje plaže» Tribuson kreće među iskušanim stereotipima, svaki pojedini lik i situacija ispunjeni su lokalnim, hrvatskim koloritom. Nigdje to nije očitije nego u liku Bojnika, ratnog profitera odnosno heroja, koji je svoju moć okrunio gradnjom vile u gradskom parku. Tribuson cinično dodaje kako je ta devastacija naknadno legalizirana pod prijetnjom sile, dovodeći bezvlašće devedesetih do njegovog legalnog iskupljenja u godinama nultim. Tuđmana, generala, šverca, ratnih i mirnodopskih zločina u «Divljoj plaži» ne manjka, a crnilo provincije koje secira svojom konzervativnošću podsjeća na «Gradić Peyton». Veliki zaljubljenik u vlastito djetinjstvo, vječno zaglavljen u nekoj od Freudovih faza, Tribuson ima potrebu do krajnjih granica fetišizirati svoje rane jade, najuspjelije u obimnoj «Povijesti pornografije» u kojoj je pratio desetljeća uspona i padova skupine srednjoškolskih prijatelja. No, gradić iz ove priče  zla je inkarnacija nostalgične idile opisane u nekoliko prethodnih romana. Autor je opet na poznatom teritoriju i opisuje ga kao da govori o dlanu vlastite ruke.

Nije ni čudo da nakon tolikih romana Goran Tribuson pokazuje rutinersku pripovjedačku uvjerljivost, no to rezultira i rečenicama koje izgledaju kao da su prekoračile dozvoljene promile. Na primjer: «Oleg mu je u jednom trenu nestao iz vida, a pred njim su iskrsnula vrata koja su se otvorila i na kojima se ukazala Sonja ruku punih plastičnih vrećica u kojima je morala biti roba što ju je nakupovala u prodavaonici.» Spomenuti Oleg je protagonistov razmetni sin, što je još jedan u nizu regularnih klišeja, dok je Sonja posljednja prilika za iskupljenje u ljubavi. Ono za Žakija ne dolazi, a krvavi kraj, iako napeto ispisan, izgleda previše isforsiran. Jednako proizvoljno je i razrješenje mekgafinovske misterije o lešu koji bager iskopa iz bare, izvedeno po čendlerovskom principu 'kada ne znaš kako razriješiti situaciju, ubaci čovjeka s pištoljem'.

Duh klasičnih krimića ponekad se osjeti i u samom tekstu, pa Tribusonu uspijeva erotski ironičan opis «nježne plavuše koja je očito voljela rabiti remenje kakvo su imali kreveti na neurologiji». Ipak, Sonja, glavni ženski lik, nije ni vampovski zanosna niti opasna femme fatalle, nego dobrodušna i prostodušna balkanska žena, koja skoro pa ustaje kada muškarac uđe u prostoriju. No, nije ni Žaki klasični private eye kakve su utjelovljivali Bogart ili Mitchum, pa čak ni Nikola Banić, jazz fanatik iz urbane Tribusonove inačice noira. U svojoj jednostavnosti Tribusonov glavni lik nije dovoljno pronicljiv da bi razriješio tajne i ubojstva, ali se uspijeva snaći u suočavanju s  davnim suicidom supruge. Zbog toga je «Divlja plaža» uvijek snažnija u likovima i dramatičnosti, dok pravi cerebralni krimić ipak ostaje domena nekadašnjeg Pavla Pavličića. Na nekoliko trenutaka Tribuson polazi za rukom uspostaviti koherentnu atmosferu policijskog procedurala, posebno u trećem činu, kada iznenadno pojavljivanje policijskog inspektora povezuje različite podzaplete u koliko-toliko smislenu cjelinu. Tribuson zaključuje: «Slučajnosti rijetko kad postoje. Uvijek se iza njih otkriju određeni uzroci i logika.»

U «Divljoj plaži» se previše igra na strasti i krv, a premalo na hladno promišljanje i detektiranje, pa je roman bitno uspješniji u  pregnantnoj socijalnoj kritici Tuđmanove Hrvatske i svega što je iz nje izašlo. Mala bara na kojoj je «Divlja plaža» smještena zapravo je ocean tranzicijske korupcije, a Goran Tribuson je njegov tužni kroničar. 

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Polusan - Ratko Cvetnić
'Nebeski biciklisti' - novi roman Irene Lukšić
'Nebeski biciklisti' - roman o nostaliji za 1968.
Radionica pisanja fikcije
Kreativno pisanje - zanat kao potpora talentu