Likovnost - godišnji pregled 2008.

Ako je prethodna godina već bila obilježena preklapanjem Documente i Venecijanskog bijenala, zanimljivo bi bilo vidjeti ovu kao neku vrstu karte ili makete unutar koje se događaju svi karakteristični odnosi tendencija, ideja, interesa, poetika, formi, institucija, vrsta publike, ali, naravno, u našem lokalnom mjerilu i okvirima. Ne bi čak bilo teško ni pronaći neki tematski okvir za godinu koja završava, jer se oko obljetnice revolucionarne 1968-e doista uspio formirati čitav niz zanimljivih projekata.

Ovogodišnji Salon mladih, koji se održao pod imenom «Salon revolucije», izvukao je tu manifestaciju iz prosječnosti i letargije u kojoj je nekoliko sezona tonula. Iz iste nostalgije za prošlim, i želje za nekim budućim izrazima otpora, rodio se Subverzivni filmski festival, hommage 1968-oj koji je osim filmskih programa uključivao i umjetničke akcije, a Operacija:grad u svom novom izdanju pokušala je još jednom oživjeti svog pacijenta i probuditi građane. Sve nabrojeno imalo je pomalo melankoličan predznak, naravno, a tome onda treba pridodati i ovogodišnji Urbanfestival, koji se izravno bavio upravo temom melankolije. Čak su i Klovićevi dvori svoj najvažniji ovogodišnji projekt, izložbu njemačkog ekspresionizma, reklamirali kao neku «Tihu pobunu». Za umjetnika Igora Grubića ovo je vjerojatno bila najaktivnija godina u čitavoj njegovoj karijeri. Projekt «366 rituala oslobađanja» realizirao je na ulici, bez prethodnih najava, pred slučajnim prolaznicima, a smisao Grubićevih malih intervencija bio je 'štafetno' prenijeti nešto od duha aktivizma novim generacijama.

Jedna od tih njegovih akcija bila je i čitanje anarhističkog teksta «Političari, ubijajte se» Grubićevog starijeg kolege Vlade Marteka. Inače, Martekova retrospektiva u Gliptoteci HAZU i započela je seriju velikih izložbi koje su obilježile 2008. Retrospektive su obično nekako i predodređene za posebno izdvajanje na kraju godine, posebno one kvalitetne, a takvih je bilo više. Martekova tu možda i nije u vrhu, no svejedno je vrijedilo vidjeti na jednom mjestu trideset godina rada s kritikom jezika i jezikom kao oružjem umjetnika koji vjeruje u kritički potencijal umjetnosti, koji poručuje kako «estetika ne djeluje na savjest» te djeluje u skladu sa shvaćanjem kako je «svako uzimanje pisaljke u ruku čin poštenja». Ako već ne prenose poruku pobune i otpora autoritetima, retrospektive doista imaju smisla samo onda kada uspiju reaktualizirati opus nekog umjetnika – i to kad se to dogodi stvarno, a ne samo u prigodnim riječima na otvorenju i u tekstu kataloga. Izložba «Prisutna odsutnost» Aleksandra Srneca uspjela je to, pa i mnogo više, upravo zato što su njeni autori činjenicu da je Srnecov opus već globalno historiziran uzeli kao polazište, a ne je samo eksploatirali kako se to najčešće radi. Dok se možda samom postavu mogla i uputiti koja manja primjedba, «Prisutna odsutnost» je kao projekt uspjela ostvariti svoj puni potencijal.

Ne samo što je u izložbenoj formi rekonstruiran kompletan umjetnikov likovni, dizajnerski i filmski opus, nego je iskorištena prilika da se mnogo toga obnovi i restaurira, a objavljena je i pozamašna monografija na 600 stranica. Iz tih napora proizašao je, između ostalog, atraktivan ambijent luminoplastika u staroj industrijskoj zgradi Varteksa, koji je pokazao kako i stara krama povijesti umjetnosti u novom tisućljeću nastavlja fascinirati samo ako ju se tretira kako zaslužuje. Rijetko se događa da neki grad doista 'živi' s jednim takvim kulturnim projektom, a Varaždinu se za trajanja Srnecove retrospektive upravo to i dogodilo.

Izložba o grupi i akciji «Crveni Peristil» u Galeriji Nova – maleni, gotovo intimistički pregled fotografija nekih od njenih protagonista iz kasnih šezdesetih, podigao je mnogo prašine zbog jednostavnog podsjećanja kako istina nikad nije samo jedna. A oko desetljećima mistificiranog Crvenog Peristila očito postoji više 'istina' i posve oprečnih interpretacija. Ono što se zaboravlja jest da će, dok se sve te 'istine' i uključeni akteri ne pomire, čak i temeljno pitanje avangardnog statusa akcije i grupe ostati otvoreno.

Lovro Artuković ušao je u Klovićeve dvore u velikom stilu. Naslov njegove izložbe «Najbolje slike» publici je gotovo sugerirao da mu doda još i «...najboljeg umjetnika». Artuković je tu bio pomalo autoironičan i prilično marketinški mudar. Prigodna slika pseudohistorijske tematike koju je radio povodom izložbe, danas se čini potpuno beznačajnom u odnosu na pregled ostalog njegovog slikarskog rada, ali ipak će nas podsjetiti na vještinu kojom je Artuković plivao strujom medijskog interesa.

Godinu su obilježila i dva zanimljiva izdanja. Ranko Horetzky napravio je reprint svih brojeva časopisa «Zenit», ponudivši možda i najkorisniji odgovor na prošlogodišnju seriju izložbi o avangardi. Knjiga «Konceptualna umjetnost» Miška Šuvakovića nije tiskana u Hrvatskoj, ali jest distribuirana i već ima sličnu važnost kao što je imao nekad preko granica masovno fotokopirani, slavni «Pojmovnik» istog autora. Šuvaković se ponovno usudio napraviti ono što se nitko drugi kod nas ne usuđuje. Baveći se konceptualom, izašao je iz okvira proučavanja nacionalnih umjetnosti bivših jugoslavenskih prostora i zahvatio u područje opće, univerzalne, međunarodne ili kanonske povijesti, bez ikakvih kompleksa.

Izlazak iz okvira nacionalne i drugih samodostatnosti bio je i nešto čime su se vodile i kustosice već spomenutog ovogodišnjeg Salona mladih, Ivana Bago i Antonia Majača. Nije to bio samo zahtjev za stvarnom internacionalizacijom Salona, nego i svojevrsna kritika tipa manifestacija kojoj i sam Salon pripada. Hrvatskih umjetnika na izložbi je bilo zamjetno manje nego radova njihovih internacionalnih kolega. 'Običaj' Salona nije takav, no ovo njegovo izdanje raskrstilo je upravo s tom vrstom samorazumljivih 'običaja'. Iako se možda već idući Salon neće raditi po tom modelu, poruka je jasno izrečena - važnije je napraviti dobru problemsku i tematsku izložbu, od koje će i umjetnici i publika dugoročno imati neke koristi, nego poštivati običaje.

Kapitalni projekt Klovićevih dvora u 2008. bila je izložba «Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma», praćena očekivanim senzacionalizmom, ali iza kojega zapravo stoji korektan, gotovo školski precizan, istim senzacionalizmom potpuno neopterećen kustoski posao. Jednostavna izložbena koncepcija koja temu jasno dijeli na dvije manje, naravno, fokusirajući se na predstavljanje dviju glavnih ekspresionističkih grupa, nije ništa osobito inventivno, ali ni ne treba biti. Naslov «Tiha pobuna», osim što na neki način komentira nekadašnji i današnji status ekspresionizma kao kulturne pojave, vjerojatno je i blagi naklon angažiranim i kritičkim praksama sadašnjice, na koju će nezavisna kultura vjerojatno samo jedva primjetno frknuti. Tko zna čega će sve biti u 2009. za koju se već govori da će biti krizna. Kako je krenulo, možda će biti i više stvarnih prosvjeda, ne samo onakvih koje su u 2008. promišljali, provocirali i simulirali umjetnici i poneki fejsbuker.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Objavljena knjiga o radu Sanje Iveković
U Barceloni objavljena knjiga o Sanji Iveković
Hoću kući - Mladen Stilinović
Mladen Stilinović
Novi uspjeh kustoskog tima WHW
Kustoski tim WHW radi 11. Istanbulski bijenale
Likovnost - godišnji pregled 2007.
Le Zbor ima rođendan!
Ivan Ladislav Galeta u Kasselu
12. Documenta