A place of home - Mirjana Batinić

Istog trenutka kad je se uspostavi, na nekoj općenitoj razini, dolaze do izražaja posebnosti odnosa između publike i djela, i to bilo kakvog, ne samo interaktivnog u užem smislu. Druga stvar koju ne treba zanemariti je iskustvo s interaktivnim radom, koje se naknadno prepričava, iako se samo iskustvo nikad ne da potpuno rekonstruirati pričom, jer njoj uvijek nešto nedostaje. A to što se ne može nadomjestiti zapravo leži u činjenici da je u slučaju interaktivnog djela najčešće sam promatrač osobno taj koji svojom aktivnošću kreira rad. Na primjer, kod izložbe „A place of home“ mlade splitske umjetnice Mirjane Batinić u  Galeriji SC, 'rad' nisu zvučnici, ni uglavnom nevidljive elektroničke naprave, ni zamračeni prostor u kojem se sve odvija, niti kompletan zvučni zapis koji se u određenim uvjetima reproducira u prostoru, nego sama 'interakcija', i ono što posjetitelj iz nje uspijeva, ili ne uspijeva, izvući.

Uvijek na kraju, međutim, ostaje i pitanje 'sadržaja' koji je ugrađen u rad, nečeg što će posjetitelj ponijeti sa sobom, ili uopće razloga za interakciju koja se od njega tražila. Grafička shema stana u kojem je umjetnica živjela ponuđena je pred ulazom u inače zatvoreni prostor Galerije Studentskog centra, u koji posjetitelji mogu ući samo jedan po jedan. Prostorni raspored unutra nema nikakve veze s priloženim, potpuno je prazan, zamračen, te time na neki način dokinut, ali samo kako bi ga se zatim moglo rekonstruirati na temelju autoričinih verbalnih opisa. Naime, kretanjem kroz prostor i dolaskom u određenu točku, na tom se mjestu aktivira zvučnik iz kojeg glas na engleskom jeziku opisuje prostoriju u kojoj se posjetitelj u tom trenutku 'nalazi' – kuhinju, balkon, kupaonicu, ili dnevnu sobu. Opis, u kojem glas u početku smješta predmete iz zamišljene prostorije na njihova mjesta, ili pokušava dati neke elemente za orijentaciju, polako zatim prelazi na osobnije uvide o naznačenom prostoru, rekonstruirajući pojedina sjećanja, te se razvijajući u priče u kojima umjetnica počinje govoriti o samoj sebi i svojoj sadašnjoj situaciji. Naime, jedan zanimljiv detalj je taj da, dok posjetitelj na osnovu priče koja ga vodi pokušava zamisliti opisani prostor, istovremeno i umjetnica govori o svom sadašnjem životu u Sloveniji, te na temelju vlastitog sjećanja uspoređuje trenutno mjesto boravka s onim bivšim.

„A place of home“ tako se postupno odmotava u priču o identitetu u raznim njegovim aspektima. Govori se o osjećaju starenja, nostalgiji za domom, o odsječenosti, pripadanju, istraživanju nove sredine, vlastitom mjestu u svijetu, i slično, a svaka priča otkriva neki novi detalj. Ovdje, međutim, kao ključan faktor uskače interaktivnost. Odmicanjem od određene točke u prostoru priča se prekida, dolaskom u neku drugu započinje ispočetka. Pasivnost, odnosno, samo stajanje na jednom mjestu ne garantira da će se priča odvrtjeti do kraja, jer u bilo kom trenutku ona može otići u 'fade out' neispričana u cjelini.

Sve se svodi na pokušaje da se glas pripovjedača održi na životu, odnosno da se fizičkim kretnjama, u prenesenom smislu, iskaže spremnost zadržavanja pažnje. Dok se u mraku galerije tako pleše, skače, maše rukama, ili na druge načine vlastita prisutnost signalizira nevidljivom pripovjedaču, postupno se i onaj zamišljeni fizički prostor počinje definirati, upravo zahvaljujući neobičnoj pantomimi koju je posjetitelj prisiljen izvoditi 'u prazno'. Paralelno, kroz cijelu aktivnost slušanja i održavanja priče u pokretu, na mjestu fizičkog prostora otkriva se autoričin subjektivni, egzistencijalni prostor. Rad Mirjane Batinić uči nas percipirati, zamišljati, reagirati, slušati, te doživljavati druge, i to upravo u takvim kontroliranim uvjetima u kojima nam je glavnina osjetila privremeno praktično slijepa za ono što nas okružuje. Ponovni izlazak na svjetlo doživljava se kao inverzija inicijalnog osjećaja pri ulasku – otkriva se kako između nas i onoga što se nalazilo u sobi nije bilo ničeg.

Marko Golub