Narančasti pas i druge priče (još bolje od stvarnosti)

Primjerice, prije nekoliko godina Marina Abramović je izvela seriju vlastitih remakeova slavnih povijesnih performansa drugih umjetnika, a objedinila ih je naslovom „Sedam lakih komada“. Kada se govori o svrsi takve prakse, uzima se obično argument da su originalni performansi djela nedostupna današnjoj publici. Često postoji dokumentacija, ili se iskustvo publike i samog performera prepričavalo i prepisivalo, no dokumentacija nije istovjetna radovima, a individualna i kolektivna memorija o njima, same su po sebi nešto poput prijevoda – funkcioniraju po vlastitim pravilima, nerijetko i obogaćuju rad novim značenjima, ali nisu 'živo' iskustvo.

Re-enactment se, dakle, opravdava kao održavanje performansa živim. Ironija i proturječje uključeni su u ovo tumačenje. Sama radnja se, naime, može ponoviti, ali ne i razlozi i motivacija originalnog autora-izvođača, 'doslovnost' čina, katarza, niti izvorna napetost relacije između izvođača, publike, vremena i mjesta.

Čitava ideja povijesnoumjetničke predstave „Narančasti pas i druge priče (još bolje od stvarnosti)“, održane tijekom dva dana u centru Zagreba i prostorima SC-a, oslanja se na glavna proturječja prakse re-enactmenta. To je niz inserata iz jedne moguće antologije hrvatskog performans arta, koje umjesto umjetnika izvode profesionalni glumci – angažirani da 'ne glume'. Dodatno otežavajuća okolnost za njih je u samom odabiru materijala, jer veliki dio radova koje je trebalo ponovno odigrati eksplicitno tematizira tijelo umjetnika, u rasponu od izlaganja izvođača ekstremnoj psihičkoj ili fizičkoj nelagodi, do ostavljanja trajnih posljedica, u jednom slučaju čak i potencijalno fatalnih. Nove izvedbe su kopije originalnih, namijenjene današnjoj publici, iskopčane su iz njihovog izvornog konteksta, ali nisu manje stvarne.

Sama predstava od publike, ipak, iziskuje razroko gledanje. Budući da je, u uvjetima u kojima igra svoju ulogu, izvođaču bijeg u glumu onemogućen, publika jednim okom gleda stvaran i doslovan performans. No drugim okom ipak prosuđuje predstavljenu mimikriju, te ju uspoređuje s vlastitim sjećanjem na original, bilo da je ono izravno, ili posredovano onim što je čuo, pročitao, ili vidio na fotografijama.

To što je Milivoj Beader rekonstruirao hodajući gol od Zdenca života, pa sve do Trga Bana Jelačića, za njega je iskustvo originalnog performera Toma Gotovca, ali za sve ostale to je istodobno i ona slika koja se urezala u pamćenje preko kultne fotografije kojom je performans ovjekovječen. Reakcije na golog i prilično bučnog Beadera danas su neizbježno posredovane ovom činjenicom, kako za namjernu publiku, tako i za slučajne svjedoke. Beader je kao figura i fizički sličan Gotovcu od prije skoro trideset godina, a uza sve je još i gotovo podjednako markantan i karizmatičan.

Ostale izvedbe varirale su po uspješnosti, što je u koncepciji „Narančastog psa i drugih priča“ bilo i predviđeno. Tema PSI konferencije u okviru koje je predstava održana je „Misperformance“, a ona je kustoskom timu Kontejner, redatelju Mariju Kovaču i glumcima poslužila da od početka najavi i mogućnost neuspjeha pojedinačnih interpretacija. Ponovna 'odglumljena' izvedba „Mučnine“ Sandre Sterle bila je pretjerano navijačka, rađena s očitim užitkom sudjelovanja, no nije nužno i pogrešna. Ne treba ni ovdje zaboraviti da je povraćanje na pjesmu Miše Kovača u kojoj „Dalmatinac nosi lančić oko vrata“ u verziji Vesne Proljeće teško moglo izbjeći da ne bude posredovano širokom medijskom recepcijom originalnog Sterleinog performansa, te ga je izvođačica zapravo izvela najiskrenije što je mogla. Rad Marijana Crtalića s druge je strane potpuno krivo odabran, jer je riječ o intimnoj aktivnosti dugog trajanja, čije su javne izvedbe iznimka, a ne pravilo. Nikša Marinović je pak odradio govor Josipa Zankija u duhu izvornog rada, ali ne s istim sadržajem, u verbalnoj improvizaciji koja je uglavnom bila dosadna. Sam Mario Kovač preuzeo je najveći rizik primivši metak u pancirku onako kako je to, oživljavajući traumu svog ratnog iskustva, prije njega učinio Boris Šincek.
 
Publiku je između epizoda vodio William Linn, kao MC, cijelo vrijeme s procesuiranim glasom uvjerljivo 'skidajući' dikciju Laurie Anderson, ali i humor i pripovjedački stil ove američke performerice. Njena anegdota o 'narančastom psu' bila je naime jedna od glavnih referenci projekta, ali Linn ju je uspješno preveo u protagonista cijele priče. Parodija muškog glasa autoriteta u Linnovoj je interpretaciji sada već parodija parodije, koja u kontekstu cijele predstave o hrvatskoj povijesti umjetnosti, zapravo dobro funkcionira. Na samom kraju upravo će on poručiti publici kako se nada da će se barem nešto od onog što se dogodilo zapamtiti pogrešno. Time se ciklus zapravo zatvara, i počinje ispočetka, vraćajući nas na pitanje dokumentacije i sjećanja, priča i slika. Bez obzira kakve su bile pojedinačne glumačke izvedbe, sjećanja o njima, i o cijeloj ideji „Narančastog psa“, nešto su sasvim drugo.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa
Narančasti pas i druge priče – predstava o povijesti performansa