12. Documenta

Neće se svi složiti s njim da su velike izložbe nužno bezoblične, niti kako su prijašnje Documente bile bezoblične, no što se tiče 12. Documente u vremenu i dalje bitno obilježenom svojevrsnom diktaturom kustosa u kojoj bezobličnost nije opcija, Buergelova provokacija čini se suptilnom, promišljenom, i na mjestu. Stoga je Documenta ove godine izgledala opipljivijom prije samog otvorenja nego nakon njega. Tri lajtmotiva - modernitet, život i edukacija - lansirana su na vrijeme dajući publici nešto čime će se zabavljati prije nego dobije fensi Documenta-bedževe u obliku iskrivljenih pivskih čepova, upozna se s do zadnjeg trenutka u tajnosti čuvanim popisom umjetnika, kada će Buergel podići zavjesu i povući ono što se dotad činilo izglednim, usput razobličivši manje ili više sve ostalo.

Ni modernitet, ni goli život ni edukacija ne spominju se nigdje u katalogu Documente. Iako je materijal razdijeljen između četiri velika prostora te nekoliko manjih, teško je dokučiti kriterije te razdiobe, tim više što se vrlo slični radovi nekolicine umjetnika i umjetnica, poput očitih favorita Juana Davile, Kerry James Marshalla i Zofie Kulik, bez razvidnog smisla i potrebe javljaju iznova gdje ih niste očekivali, a informacije o samim umjetnicima oskudne su, bez naznake zemlje iz koje dolaze. Po svemu sudeći, namjera Buergela i njegove asistentice i supruge Ruth Noack bila je razoružati publiku i pustiti je da se snalazi, što je kritičare, posve opravdano, razbjesnilo.
Ako se krene osluškivati, međutim, lajtmotivi Documente i nisu posve iščezli. Uz nešto strpljenja, može ih se razabrati kao tijela koja njene segmente u manjim ili većim naglascima rasvjetljavaju i time daju nešto dramatike Buergelovoj «bezobličnosti». To je najočitije kod koncepta modernosti, koji se uključivanjem djela od 15. stoljeća nadalje u istoj razini sa suvremenošću, radikalno narušava. «Goli život» svoj najizraženiji naglasak dakako dobiva u onim brojnim radovima koji tematiziraju aktualne sukobe, socijalnu nepravdu, siromaštvo i nasilje, većinom onima umjetnika iz zemalja Trećeg i Četvrtog svijeta, i prečesto jako blizu nezgodne forme televizijskih reportaža. No naći ćemo ga povremeno i u hedonizmu, kao u videoinstalacijama Johanne Billing i Diasa & Riedwega, a obzirom na univerzalnost kategorije vrlo je malo toga što se neće lako pod nju podvući.
Treći lajtmotiv Documente njena je pak gadno bolna točka, nepomirljiva s Buergelovim i Noackinim viđenjem Documente kao bezoblične izložbe. Ranije spomenutim ogoljavanjem djela od njihovog konteksta, izložbe od fiksiranog identiteta i didaktičkog materijala, te kataloga od preglednosti i nekih malih ali praktičnih detalja, promatrača, ali i umjetnike, ostavljaju u nezgodnom i podređenom položaju. Zbilja ima nekog neumjesnog samozadovoljstva u osmijesima Buergela i Ruth Noack na bezbroj njihovih zajedničkih fotografija gdje se šepire kao jedine istinske zvijezde ove Documente. Forsirajući komunikaciju, ili prije 'konzumaciju' kroz 'čisto' estetsko iskustvo, Buergel i Noack samo su zamijenili diktaturu kustosa autoritarnošću connoisseura. Ako smo se pitali zašto je na Documenti baš toliko mnogo tepiha, kaligrafije i egzotike svega blisko do dalekoistočnoga, onda je odgovor valjda u njihovoj privatnoj strasti, ukusu i intuiciji koja ne drži ni do kakve potrebe obrazloženja. Isti duh nazvao je depresivni i ružni staklenik na livadi pred Orangeriom «Kristalnom palačom», i nerazumljivim konfiguracijama djela u bezbrojnim prostorijama previše puta publiku natjerao da se zapita - Zašto? I ostane bez odgovora, u nečijem tuđem snu, izgubljen daleko iza Rogera Buergela i Ruth Noack.

Marko Golub