Damir Očko - Kraj svijeta

Ovaj put bazirana je tek na jednoj simboličkoj crnoj točki - ondje gdje svijet završava. Koncept zemlje kao ravne ploče Očko uzima kao svoje polazište, te iz njega dalje gradi vlastitu verziju mita, ispunjavajući ga manje ili više prepoznatljivim predodžbama takvog koncepta i likovima koji ih nastanjuju.

Izložba se sastoji od dva dijela. Skulpturalni objekti predstavljaju nekoliko varijanti modela svijeta viđenog kao ravna ploča, u kojima Očko koristi poznate elemente njegovog tradicionalnog prikazivanja: neki od tih svjetova tako su nadsvođeni sferičnom kupolom, a tu je i neizbježan, te prilično popularan, prikaz izgubljenih brodova koji padaju preko ruba u bezdan. Drugdje pak zamišljena tla Očkovih svjetova nastanjuju kolosalne figure slične onima što se pojavljuju u videoradu koji je također dio izložbe, te arhitektura nekih imaginarnih gradova čije vrijeme ni mjesto nije moguće odrediti. Tu iznenađujuću bezvremenost potvrđuje i sam postupak umjetnika koji se, među mnogim ponuđenima, nije odlučio tek za jedan cjelovit model ili specifičnu predodžbu kraja svijeta, nego ih rekombinira i varira dodajući vlastite elemente. Koncept «kraja svijeta» Damir Očko otima iz zbirke diskreditiranih ideja ponajprije zbog njegove simboličke vrijednosti. Kao što za Očka on nije ni prošlost ni budućnost, tako su i cjelokupna priča i predodžbe unutar nje protkane dvosmislenostima.

Mjesto na kojem se odigrava radnja videorada «The end of the world» istodobno je i Tirana koja igra mitski grad na kraju svijeta, i Tirana kao takva. Motiv putovanja u nepoznato također je udvostručen. S jedne strane, protagonisti priče putnici su koji završavaju na Rubu Svijeta, dok je s druge strane i sam Očkov rad smišljeno koncipiran i realiziran na kraju njegovog vlastitog puta u nepoznato. Mračni ambijent u kojem su postavljeni Očkovi modeli s jedne je strane učinkovit scenski efekt, dok je s druge i preslikan doživljaj Tirane koja je u vrijeme umjetnikovog dolaska bila pod režimom redukcija struje. Ne treba, međutim, previdjeti još jedan detalj – pozabavivši se «krajem svijeta», Očko se zapravo prihvatio ne jednog, nego dvaju mitova. Rašireno moderno vjerovanje o kozmološkom konceptu Zemlje kao ravne ploče, kao prevladavajućem u «mračnom dobu» prije 15.-og stoljeća, uključujući i većinu predodžbi istoga, mit je za sebe, fabriciran u 19. stoljeću.

U tom kontekstu Tirana, koja je posljednjih godina 'vruć' centar za znatiželjne međunarodne umjetnike i kustose, gotovo da je idealan Očkov mitski grad, crna točka na geografskoj karti u koju se projiciraju najrazličitija vjerovanja, očekivanja i predrasude. Damir Očko ju je portretirao bez eksplicitnog socijalnog komentara, zadržavši radije nešto od čarobne izmaglice na geopolitičkoj karti, i ostavivši kritički aktivnom i otvorenom jednu simbolički vrijednu koncepciju.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Katalog 'Insert' - sve što ste htjeli znati o domaćoj video umjetnosti
'Insert' - katalog retrospektive hrvatske video umjetnosti