Ivica Jakšić Puko - 'CruiNEseri'

A sve što je potrebno da bi se poruka sasvim jasno iščitala doslovce je bilo 'priloženo' u neposrednoj blizini, i to svakodnevno. Ponavljanje te izložbe u Galeriji proširenih medija šteta je uzeti tek kao naknadno upoznavanje u drugim, neutralnijim uvjetima, jer dubrovačka epizoda 'na pravom mjestu i u pravo vrijeme' ionako je ostala ugrađena u djelo, a neobična autoritarnost koju Pukini minuciozno izrađeni objekti uspostavljaju spram gledatelja, teško da se može dokinuti pukim premještanjem.

Igra riječi u naslovu «CruiNEseri» ne upućuje ni na što konkretno, osim što zapravo simulira situaciju koja je ionako pred nama. S jedne je strane to ne-pomirivanje u kojem je sama gesta ujedno i argument, ili jednostavno bez potrebe da se negodovanje artikulira u skladu s određenim konvencijama. S druge pak strane, ona odgovara formalnom principu prema kojem Puko, nezgrapnim umetanjem, gradi svoje goleme 'sklopove', makete cruisera. Kombinacije koje se otkrivaju pažljivom pogledu prilično su groteskne. Pukini monstrumi - rađeni po uzoru na stvarne monstrume koji po Jadranu iskrcavaju male programirane štetočine što danju pustoše, a noću se vraćaju svom mobilnom staništu – sastavljeni su od najrazličitijeg, uglavnom otpadnog materijala. Ima tu puno odbačene tehnike, dijelova kućanskih instalacija, pipa, cijevi, sve do militantnih igračaka, tenkova i aviona spremnih na iznenadnu akciju.

Postav u Galeriji PM također uspijeva biti sugestivan. S platnom raširenim preko središnjeg 'bunara' doma HDLU-a, i Pukinim cruiserima aranžiranim uokolo po rubovima, sve to izgleda kao scena opkoljavanja, opsade kojoj se ne može izbjeći, što nekako i odgovara stvarnoj turističko-sezonskoj situaciji na koju Puko, rođeni Boljanin, neumorni i dragocjeni animator svojih sugrađana, aludira.

Kada je riječ o Dubrovniku, u kojem je izložba inicijalno bila postavljena, nije na odmet prisjetiti se nedavne 'patriotske' geste Slavena Tolja u Galeriji Nova. Povlačenje pred globalizacijom u neku vrstu svjesno komičnog radikalizma ovdje im je zajedničko. Duhovno je Puko pak blizak Franciju Blaškoviću, koju sličnu lokalnu ulogu igra u Istri, ne samo s Ligom za borbu protiv turizma, nego gotovo svakim svojim mitologizirajućim činom, svakom svjesnom ekscentričnom epizodom. Sami objekti koje Puko gradi imaju pak funkciju sličnu slikama koje proizvodi Ivica Malčić, u tom smislu da su i jedno i drugo zapravo neka vrsta magijskih predmeta, mišljenih i 'oživotvorenih' za borbu protiv neprijateljski raspoloženih duhova.

To nas pak vraća na Pukinu samoizabranu poziciju, koju on uspostavlja kao, barem za njega, jedinu moguću. Njegovi cruiseri postavljeni u galeriji lako bi se dali okarakterizirati kao mutirana folklorna, 'primitivna' umjetnost u susretu s 'civilizacijom' i njenim rastućim otpadom. Puko se igra s osjećajem strahopoštovanja što proizlazi iz tog odnosa, proizvodeći predmete koji gotovo da imaju taj isti učinak. Međutim, on ih negdje na pola puta, bez posebne intervencije, nego jednostavno igrajući igru uloga do krajnjih konzekvenci - pretvara u karikaturu, sprdajući se, a s druge strane bivajući dirljiv upravo zbog dosljednosti svoga, u osnovi, moralnog izbora.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Renato Baretić