Marc Chagall - Priča nad pričama

Naime, Galerija Klovićevi Dvori unatrag posljednjih nekoliko godina programski funkcionira logikom koju si nijedna druga galerijska i muzejska institucija u Hrvatskoj u najmanju ruku ne može priuštiti, ili za njih jednostavno ona nije u dometu realnog. Važnost i uspjeh izložbe mjeri se ovdje brojem posjetitelja, i tu će glavnu ulogu odigrati marketing, čija se megalomanija, neovisno o kvaliteti izložbi, jednom da ukrotiti, kao u slučaju ‘Dodira pogledima’ Dore Maar i Picassa, a drugi put nikako ne, kao kod Van Gogha, Mondriana i Haaške slikarske škole. Po spomenutom mjerilu izložba ‘Marc Chagall – Priča nad pričama’ čisti je uspjeh, koji joj je samo ime zagarantiralo, u predbožićno vrijeme dodatno umotano šarenom vrpcom na kojoj između ostalog piše ‘ima li ljepšeg uvoda u mjesec ljubavi, darivanja i obiteljskoga okupljanja?’. Prodano! Zbog čega onda Marc Chagall? Pa zbog ljubavi, jamačno.

Podnaslov ‘Priča nad pričama’ marketinška je uspješnica, ali takva koja uspijeva sumirati neke od glavnih odrednica kako samog slikarskog djela, tako i izložbe koja ga prezentira. Priča nad pričama izravna je referenca na Bibliju, što ima jasno značenje u kontekstu izložbe, budući da je, među ostalim, ostvarena u suradnji s Muzejem biblijske poruke u Nici, prve muzejske institucije koja je u vrijeme osnivanja bila posvećena jednom tada živućem umjetniku. Mnogo je pak važniji kompleksan, vrlo polemičan i ponegdje problematičan Chagallov odnos prema vjeri, kao židova koji je u trajnoj dilemi s 'prikazivanjem', uz nadasve poseban pristup kršćanskoj ikonografiji, što je materijal zahvalan za čitave studije. 'Priča' i 'pričanje' također je jedno od ključnih uporišta za njegovo pozicioniranje u i prema avangardi i modernoj umjetnosti, kao odmetnutog, ali vrlo informiranog 'propovjedača', koji je s radošću upijao ono što mu se kod suvremenih mu pravaca činilo korisnom alatkom, kako bi uprizorio jednu sasvim osobnu, pa i osobenjačku 'priču'.

Tu se prožima nekoliko bitnih konstanti Chagallovog djela, uz probiranje iskustava modernog slikarstva: obraćanje židovskoj tradiciji, ali i kršćanskoj europskoj umjetnosti; jaka sentimentalnost prema rodnom Vitebsku, ali i Parizu; neobičan odnos prema jeziku, čije metafore prenosi u vizualno stvarajući tako nadrealne situacije; i neprekidno prisutno autobiografsko bilježenje. Bez svega spomenutog, teško bi uopće bilo razumjeti Chagallove kompozicije ponekad i preopterećene ponavljajućim motivima i simbolikom.

Čitanje kataloga tiskanog uz izložbu, s tekstom Jean-Michel Foraya zbog svega se toga preporuča, jer postav izložbe ipak prati neku drugu logiku, definiranu izborom djela i nužno didaktički inferiornu nekom temeljitijem pregledu. Jednosatni dokumentarac, podjednako zavodljiv i informativan, također je od pomoći, osim što daje puno življu i obojeniju sliku Chagallovih djela od one koju vidimo na izložbi, s većinom dvorana zamračenih poput kakve grobnice.

Namjera je možda bila mrljama svjetla učiniti Chagalla još čarobnijim, tko zna. Mraku je pobjegla jedino, u odnosu na ostale, tematski neartikulirana prostorija pri kraju izložbe s valjda onim, u formatima svakako, najreprezentativnijim izborom utopljenim u blješteće svjetlo s previše prostora između. Šteta, jer Marina Viculin pokazala je da izuzetno vješto vlada upravo 'medijem' izložbe na njenom prethodnom projektu o Dori Maar i Picassu, s kojeg kao da je i ovdje preslikana očigledna ljubav prema crno-bijeloj fotografiji u velikim formatima, sa Chagallom u obiteljskom, te ponegdje umjetničkom okruženju.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Abeceda kulturnog turizma
Uljudbeni turizam za početnike
Otvorena retrospektiva Slave Raškaj
Retrospektiva Slave Raškaj u Galeriji Klovićevi dvori
Dalijeve grafike u Zagrebu
Grafike Salvadora Dalija u Galeriji Mona Lisa
Marc Chagall u Galeriji Klovićevi dvori