Koncertna izvedba Brkanovićevog Ekvinocija

No, premda je u međuratnom razdoblju zaista dominirala matrica takozvanog 'nacionalnog stila', odnosno folklorno obojenog modernizma, ipak je bilo i nekih nezanemarivih iskoraka prema Novom zvuku. To se, prije svega, odnosi na sustavne avangardističke eksperimente Josipa Štolcera Slavenskog. No, tu su i sporadični doprinosi nekih drugih autora, poput izleta u impresionizam Dragana Plamenca i Božidara Kunca ili koketiranja s ekspresionizmom Krste Odaka.

Štoviše, čak se i u okviru 'nacionalnog stila' našlo zanimljivih odmaka od mainstreama, kao što su odjeci 'nove jednostavnosti' u opusu Božidara Širole ili izleta u folklorni ekspresionizam Krešimira Baranovića. Ipak, najdalje je u tom pogledu otišao Ivan Brkanović. Pojavivši se najprije nepretencioznim aranžmanima pučkih napjeva iz svoje rodne Boke Kotorske, ovaj je skladatelj brzo razvio prepoznatljiv i vlastiti stil, u kojem arhetipski obrasci tradicijske glazbe nisu više ni citati ni koloristički element, nego polazište za razvijanje samosvojnog izraza. U tom smislu, Brkanovića možemo smatrati gotovo ravnopravnim pandanom autorima kao što su Leoš Janáček i Bela Bartók, posebice uzmemo li u obzir da je, poput njih, i on folklor spajao s ekspresionizmom.

I on se, i opet poput Janáčeka i Bartóka, intenzivno zanimao za glazbenu scenu, te je na tom području njegova prva opera, 'Ekvinocij' prema Ivi Vojnoviću, antologijsko djelo hrvatske glazbe. Nažalost, 'Ekvinocija' već dugo nije bilo na domaćim pozornicima, pa je stoga posebno vrijedno pozornosti što ga je dirigent Nikša Bareza odlučio predstaviti barem u koncertnom obliku. Od svih naših dirigenata on, uostalom, ima i najviše kredibiliteta da se lati tog zadatka. Jer, osim što je općenito gorljiv zagovornik djela koja možda i nisu sasvim pristupačna na prvo slušanje, ali im je kvaliteta neupitna, on im pristupa krajnje temeljito, uvijek izvlačeći iz njih ono najbolje.

Kad je riječ o sinoćnjoj izvedbi Brkanovićevog 'Ekvinocija' u Lisinskom, to se najviše odnosi na Barezin rad sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Naime, kao i kod Wagnera, i Brkanovićev je orkestar, zapravo, glavni nositelj dramskih zbivanja, pa je tako i Bareza dramaturšku konstrukciju gradio upravo iz orkestra. Premda HRT-ov ansambl ima svojih uspona i padova, u ovom je slučaju zazvučao dobro pripremljeno i, što je još važnije, angažirano, što je nešto što se, recimo, Zagrebačkoj filharmoniji događa iznimno rijetko. Na istoj je visokoj razni bio i nastup Zbora HRT-a, koji u ovoj operi ima značajnu ulogu, i to ne samo u tradicionalno oblikovanim odsjecima, nego i u najvažnijem trenutku djela, osebujnom i gotovo avangardnom 'Intermezzu' u drugom činu.

Nažalost, vokalni solisti uglavnom nisu bili na tako visokoj razini, uz iznimku tenora Branka Robinšaka u ulozi Ive. No, dok je tek solidan zapjev Valentine Fijačko kao Anice i Ivice Čikeša kao Frane još i bio u granicama prihvatljivog, s odabirom tumača dviju glavnih uloga Bareza je prilično promašio. Berislav Puškarić jest vrlo korektan pjevač, ali mu je kronično nedostajalo sugestivnosti i uvjerljivosti u interpretaciji demonskog lika Nike, usporedivog s, primjerice, Verdijevim Jagom ili Puccinijevim Scarpiom. Najveći je, pak, nesporazum, bio odabir Nelli Manuilenko za ulogu Jele. Njoj, doduše, za razliku od Puškarića, ne nedostaje niti glasovnog volumena niti udubljivanja u ulogu. No, njeno je ograničeno vladanje hrvatskim jezikom ovdje itekako narušilo opći dojam, s obzirom da je za izvedbu vokalnih dionica Brkanovićeve partiture od presudnog značaja upravo jasan izgovor Vojnovićevih pregnantnih rečenica.

Ipak, usprkos svim zamjerkama, i dalje je bila riječ o prilično respektabilnoj izvedbi 'Ekvinocija'. Ona, doduše, nije na razini koja bi zaslužila objavljivanje na nosaču zvuka, o čemu se već razmišljalo, ali i dalje ostaje vrijedno upozorenje na antologijsko djelo koje zaslužuje da što prije ponovno bude uvršteno na repertoar barem jedne od četiriju hrvatskih opernih kuća.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Ekvinocij u Lisinskom
'Ekvinocij' Ivana Brkanovića koncertno u Lisinskom
'San ljetne noći' s duhovima na Lokrumu
Petar Selem
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Mirjana - Petar Selem
Nikša Bareza u srazu s Lutosławskim i Mahlerom
Lutosławskijev 'Glasovirski koncert' prvi put u Hrvatskoj
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Missa Solemnis
Milko Kelemen
Praizvedba djela Milka Kelemena
Milko Kelemen: elektronska muzika ima još puno mogućnosti
'Mirjana' - opera za koju se nije znalo da postoji
Novootrkivena opera 'Mirjana' u HNK
Simfonijski orkestar Grada Caracasa u Lisinskom
Martin Gester i Tonči Bilić na Varaždinskim baroknim večerima
Martina Gojčeta-Silić silazi na vrh
'Opera pod zvijezdama' u nogometnom duhu
Don Carlos - Petar Selem
Susret Bacha i iranske glazbe
Drukčija klasika na Bundeku
Promjene na vrhu gradske kulture
Jelena umjesto Pavla na formalno prvom mjestu zagrebačke kulture
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski privremeno bez ravnatelja!
Lisinski bez ravnatelja do 'rješavanja problema'
Ivana Orleanska na lomači
Njemačka državna filharmonija Porajnja-Falačke
Ruski nacionalni orkestar
Novo izdanje rodno osviještene Jazzarelle
Vesna Gorše snima live album u Lisinskom
Einojuhani Rautavaara - Vigilia
Danski nacionalni simfonijski orkestar u Lisinskom
Sprovod u Theresienburgu
Umijeće improviziranja na orguljama
Hilary Hahn u Lisinskom
Kvartet Porin i Monika Leskovar u Lisinskom
Udaraljkaška elita u Bjelovaru
Vesela udovica - Peter Oschanitzky
Tosca - koncertna izvedba
Aziza Mustafa Zadeh u Lisinskom
Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa - žongliranje kao umjetnička, a ne politička disciplina
Ivo Pogorelić u Lisinskom
Londonska filharmonija i Leonard Slatkin
Paul McCreesh: ne vidim potrebu za sviranjem na metalnim e-žicama
Orkestar Champs-Élysées
Karamazov u Lisinskom
Edin Karamazov
Edin Karamazov: Sting je sretan izbor za izvođenje Dowlanda
Matačićeve želje i dalje neostvarene
Umro Nenad Turkalj
Mayumana - idejno ispražnjena zabava
Duško Ljuština