Martin Gester i Tonči Bilić na Varaždinskim baroknim večerima

Kada je riječ o Varaždinskim baroknim večerima, te su frustracije, nažalost, sve do prije par godine bile i predoslovne. Promjenom vodstva stvari su se ipak promijenile, pa tako glazbeni događaji tog festivala više nisu frustrirajući – dapače – ali na dubljim umjetničkim razinama spomenuta teza i dalje daje povoda za razmišljanje.

 Prve dvije večeri ovogodišnjih Baroknih večeri pritom su, vjerojatno slučajno, dale nekoliko dobrih primjera za ilustraciju konfliktnosti, pa čak i gotovo shizofrene podvojenosti barokne ideje, i to u dvama njenim prijelomnim, omeđujućim trenucima. Ne treba pritom upasti u zamku olakog povlačenja paralela rasapa koji su se događali u glazbi oko 1600., odnosno oko 1750., s onima na počecima dvadesetog i dvadesetiprvog stoljeća. Moderne i postmoderne krize identiteta umjetnici su bili itekako svjesni, dok se ona na počecima i koncu baroku događala uglavnom mimo svijesti svojih protagonista.

I zaista, slušamo li višezborne skladbe Giovannija Gabrielija, koje su predstavili Zbor HRT-a i ansambl "Les Sacqueboutiers" pod vodstvom Tončija Bilića, teško da ćemo u njima prepoznati ikakvu svijest o prijelomnosti glazbenog trenutka. Gabrielijev monumentalizam samouvjereno kroči putem koji se kreće od renesansnog kolektivizma prema baroknom individualizmu, sjedinjujući najbolje od oba svijeta. No, takva "demokratizacija" glazbenog čina već u sebi nosi temeljno proturječje barokne ideje – od pojedinca se očekuje izdvajanje iz skupine, ali i, istovremeno, strogo pokoravanje zakonitostima grupne dinamike.

 Što se, međutim, izrodilo iz tog koncepta prikazano je na samom otvorenju Baroknih večeri, na kojem su, pod vodstvom Martina Gestera, snage udružili francuski ansambl "Le Parlement de la Musique" i varaždinski katedralni zbor "Chorus Angelicus". U psalmu "Laudate pueri" Georga Friedricha Händela, tipičnom primjeru zrelog baroka, beskrajne se virtuozne jubilacije bezbrižno provlače kroz sve vokalne i instrumentalne dionice, dovodeći baroknu ideju do krajnosti, pa gotovo i apsurda. No, u svom "Magnificatu" Carl Philipp Emanuel Bach više ne može u tom pogledu ni doseći, a kamoli nadmašiti svog oca Johanna Sebastiana, bez obzira što se grčevito trudi upravo to postići. Do njegovog se vremena u umjetnosti barok već urušio, i to nekoliko desetljeća prije nego što će Francuska revolucija konačno prerezati gordijski čvor starog poretka.

I bez obzira što su trojica predstavljenih skladatelja vjerojatno bili nesvjesni značaja svoje uloge u prijelomnim vremenima, toga su bili svjesni njihovi interpreti. Tonči Bilić pritom se, doduše, možda i previše zanio, pa je premasivni zvuk povremeno gušio za Gabrielijevu glazbu ipak neophodnu transparentnost. Nasuprot njemu, Martin Gester upravo je kroz pregledan zvuk istaknuo prenatrpanost sloga Händela i mlađeg Bacha, postigavši tako ipak puno uvjerljiviji učinak.

Uostalom, u njegovom se slučaju i plodotvornijom pokazala ideja festivalskih organizatora da združe domaće i gostujuće ansamble. Jer, dok su "Les Sacqueboutiers" bili tek ukras Zboru HRT-a, "Le Parlement de la Musique" je bio odličan poticaj amaterskom zboru "Chorus Angelicus" da se uzvine do gotovo profesionalne kvalitete. U tom smislu, Varaždinske su barokne večeri već na samom početku ostvarile i jedan cilj koji nadilazi okvire desetodnevnog programa – jer, kad se gostujući sastavi raziđu, u Varaždinu će i dalje ostati ansambl koji je svoju neupitnu i, nadajmo se, trajnu kvalitetu podigao upravo zahvaljujući ovom festivalu.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Varaždinske barokne večeri ne štede na programu
Ambiciozne Varaždinske barokne večeri
Varaždinske barokne večeri i radikalne promjene