Kraljevska flamanska filharmonija

Bez ulaženja u usko stručne aspekte te polemike, sukus bi glasio da mnogi pobornici "autentičnog zvuka" u težnji za što jasnijom prezentacijom povijesnih obavijesti zaboravljaju na temeljnu informaciju – glazbeno djelo. Kad je o Herrewegheu riječ, u to smo se uvjerili već dvaput lani – kada je sa svojim ansamblom Collegium Vocale Gent  ravnao Bachovom "Mukom po Ivanu", a potom i na koncertu pariškog Orkestra Champs Élysées. No, dok je u oba ta slučaja bila riječ o sastavima koji sviraju na povijesnim instrumentima, sinoćnje je, treće ukazanje ovog dirigenta u Dvorani Lisinski bilo ostvareno u suradnji s jednim standardnim simfonijskim orkestrom – Kraljevskom flamanskom filharmonijom.

Dirigent se i ovdje služio istim interpretacijskim načelima, što uopće nije tako proturječno kao što se isprva može činiti. Naime, primjena povijesnih načela fraziranja i artikulacije može odlično funkcionirati i na modernim instrumentima. Uostalom, u to smo se već višekratno mogli uvjeriti i u Zagrebu, prilikom gostovanja sastava kao što su Combattimento Consort Amsterdam, Njemačka komorna filharmonija iz Bremena, pa čak i velikih orkestara kao što su Tonhalle orkestar iz Züricha ili Radijski simfonijski orkestar iz Stuttgarta. Da ne bude zabune – Kraljevska flamanska filharmonija odličan je i fleksibilan orkestar, koji se na uvjerljiv način prilagođava današnjim pogledima na stilske postavke bečke klasike i rane romantike.

Pa ipak, teško se sjetiti izvedbe Beethovenove "Eroice" koja bi bila toliko nesadržajna i bezidejna kao ona sinoćnja. Krivac je, naravno, dirigent, koji se pobrinuo da svaka nota i fraza bude jasno oblikovana i transparentna, da tempa nimalo ne iskaču iz ustaljenih okvira i da efekti budu prepoznati upravo ondje gdje ih se očekuje. Ukratko, izvedba koja može odmah na CD, samo kad joj ne bi kronično nedostajala vizija glazbene cjeline, a o prezentaciji za Beethovenovu partituru ključnih izvanglazbenih poticaja da i ne govorimo.

Da ipak ne bi bilo sve tako besmisleno, pobrinuo se u prvom dijelu koncerta mladi njemački pijanist Martin Helmchen. Doduše, Herreweghe je i Schumannov "Koncert za glasovir i orkestar" pročitao jednako pedantno i sterilno, ali je zato solist pokazao bitno već dozu umjetničke znatiželje. Svojom uvelike iracionalnom strukturom Schumannovo djelo za to, uostalom, daje veliku količinu materijala, što je Helmchen znao i prepoznati i iskoristiti. On pripada generaciji pijanista koji iznimnu pozornost posvećuju detaljima i mogućnostima njihove prezentacije izvan uobičajenih okvira. To može dovesti i do pretjerane ekscentričnosti, za što je Ivo Pogorelić najistaknutiji, ali nipošto ne i jedini primjer.

No, Helmchen je ipak dovoljno glazbeno inteligentan da shvati kako su kompoziciji, osim pojedinačnih detalja, potrebni i integrativni elementi, koje nudi čak i Schumannova rapsodično oblikovana partitura. Sugestivnost i cjelovitost interpretacije, potpomognuta dobrom svirkom Kraljevske flamanske filharmonije, stoga nije bila poremećena čak niti zamornim Herrewegheovim akademizmom. U tom smislu, bilo bi zanimljivo u budućnosti čuti u Zagrebu i neki Helmchenov solistički recital, a ni ponovni nastup orkestra iz Antwerpena ne bi bio naodmet. Ali, s druge strane, Koncertnoj direkciji i Dvorani Lisinski ipak treba poručiti i da nam je, s tri nastupa u godinu i pol, Philippea Herreweghea do daljnjega bilo sasvim dosta i previše.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Paul McCreesh: ne vidim potrebu za sviranjem na metalnim e-žicama
Orkestar Champs-Élysées