Bobby McFerrin i Minhenski simfonijski orkestar

Stoga, kako se bližio trenutak u kojem se na podiju Lisinskog za pultom Minhenskog simfonijskog orkestra trebao pojaviti Bobby McFerrin, rasla je i strepnja da je riječ o još jednom glazbeniku koji će se izgubiti u nekim "pjesmama iz labirinta". Dapače, izazov je ovdje bio još i veći. Jer, McFerrin nije naumio publici predstaviti samo vokalne improvizacije temeljene na svom prepoznatljivom spoju "instrumentalnog pjevanja" i "tjelesne glazbe", nego je na isti način htio izvoditi i instrumentalne dionice Vivaldijev koncerata. Štoviše, u dvjema je opsežnim skladbama odlučio biti samo dirigent, i to Mozartove glazbe.

Uz puno manje medijske halabuke, ali i bitno manje cijene ulaznica, McFerrin se naposljetku i pojavio u Lisinskom, i to pred neobičnom mješavinom publike. S jedne strane, tu je bila uobičajeno konzervativna publika ciklusa "Lisinski subotom", a s druge oni koji ovog glazbenika poznaju prvenstveno preko njegovih hitova, kao što je antologijski "Don't worry, be happy". I jedni i drugi bili su na kraju ugodno iznenađeni, ako ne i oduševljeni, i to ne onime što su od McFerrina očekivali, nego, naprotiv, upravo onim dijelom programa koji ih isprva nije zanimao.

Redovitu publiku Lisinskog McFerrin je tako osvojio svojim improvizacijama. Počelo je s klasično školovanom slušateljstvu dobro poznatim skladbama, poput "Bumbarovog leta", koji se u McFerrinovoj izvedbi bitno preobrazio u odnosu na izvornik, ali je, u duhovitom srazu s vrsnim švicarskim violončelistom Davidom Piom ipak zadržao prepoznatljivost. Posjetitelje se potom, uz ne baš previše nagovaranja, uspjelo natjerati i da zapjevaju vokalnu dionicu Bach-Gounoudove "Ave Marije", dok je McFerrin sâm pjevao instrumentalnu dionicu Bachovog preludija. A nakon toga bilo je moguće sve, pa tako i posve slobodne improvizacije, u kojima je sudjelovala i publika, koju je McFerrin vodio vještije od bilo kojeg, pa i akademskog profesora solfeggia.

S već spomenutim Davidom Piom zvijezda večeri se okušala i u dvama Vivaldijevim dvostrukim koncertima. Spoj glasa i violončela u tom kontekstu isprva je začudan, no upravo je fascinantno ne samo kako McFerrin uvjerljivo pjeva instrumentalnu dionicu, nego i kako je njegova vokalna, ali i dirigentska interpretacija stilski izbrušena i uvjerljiva.

U tom smislu, najpozitivniji šok večeri bile su, zapravo, izvedbe dviju Mozartovih skladbi – uvertire operi "Figarov pir" i "Četrdesete simfonije u g-molu". McFerrinova je dirigentska gesta u njima jednostavna, opuštena i nepretenciozna. No, iza te se površinske jednostavnosti krije iznimno ozbiljan glazbenik. Iz popularnoglazbene sfere on u onu klasičnu prenosi upravo one elemente koji klasičnim glazbenicima i nerijetko kronično nedostaju, prije svega lakoću i užitak u muziciranju. Tako se, i bez toliko često posve suvišnog filozofiranja, ostvaruje živost izvedbe, a odabranim partiturama inherentne kvalitete izlaze na vidjelo i više nego što je to obično slučaj.

Zahvaljujući, između ostalog, i vrsnoj svirci Minhenskog simfonijskog orkestra, Mozart je pod McFerrinovim vodstvom zazvučao ne samo stilski besprijekorno, nego i vrlo dramatično. To, međutim, nije dramatičnost takozvanih romantičarskih interpretacija, nego prava mocartovska simfonijska drama, u kojoj kao da odzvanjaju taktovi njegovih najuspjelijih opernih stranica. U "Simfoniji u g molu", koja inače slovi kao "minsko polje" na kojem padaju i najveći dirigenti, dobili smo iznimno duboku interpretaciju, kakve će se čak i starija zagrebačka publika teško prisjetiti. U konačnici, Bobby McFerrin tako predstavlja živi dokaz da su barijere između glazbenih žanrova bespredmetne kada je riječ o istinski velikim glazbenicima. Za razliku od Stinga i Karamazova, on to zaista i jest.

Trpimir Matasović