Stogodišnjica rođenja Brune Bjelinskog

To, između ostalog, podrazumijeva da se, pri odluci o predstavljanju ili nepredstavljanju nekog "baštinskog" umjetničkog djela, postavljaju niži kriteriji nego pri odabiru nečega iz svjetske baštine. Moglo bi se reći kako je riječ o svojevrsnoj pozitivnoj diskriminaciji, no ona je pozitivna samo ako i dalje postoje kakvi-takvi, pa makar i djelomično sniženi kriteriji.

Oko ovog problema vrti se i temeljna dvojba oko sinoćnjeg koncerta Simfonijskog orkestra HRT-a, koji je protekao u znaku obilježavanja stogodišnjice rođenja Brune Bjelinskog. Bolje je ovom prilikom ne ulaziti u sve aspekte fenomena obljetničarenja kao takvog, ali ostaje činjenicom da neki autori svojih pet minuta – ili sat-dva, kad je o koncertima riječ – dočekaju samo u trenucima nekih "okruglih" godišnjica. Pitanje je pritom jesu li inače zapostavljeni iz čistog nemara, ili za takvu situaciju postoje i ozbiljniji razlozi. Ili, drukčije rečeno, je li riječ o s nepravom, ili s pravom zaboravljenim autorima.

Kad je riječ o Bruni Bjelinskom, teško je dati jednoznačan odgovor. S jedne strane, njegov je opus nezaobilazna činjenica u hrvatskoj glazbi dvadesetoga stoljeća. U njemu se nalazi i niz sasvim solidnih djela, ali nekako se teško domisliti ijednome koje bi se opravdano moglo nazvati antologijskim. Kao jedan od takozvanih "malih majstora" on nesumnjivo jest dao vrijedan doprinos totalitetu glazbenog stvaralaštva u Hrvatskoj, no, pitanje je može li to biti dostatan razlog i za današnje izvođenje njegovih djela.

Program koji je ponudio Simfonijski orkestar HRT-a pritom jest relativno reprezentativan, ali i dalje ostavlja temeljnu dilemu otvorenom. "Mediteranska sinfonietta" i "Koncert za fagot i orkestar" na neki su način paradigmatske skladbe za Bjelinskijev simfonijski opus, pa je iz njih lako iščitati karakteristike i domete ovog autora. Ono što je neupitno jesu vrlo solidan skladateljski zanat, kako u instrumentaciji, tako i u oblikovanju forme. Odnos prema stilu već je pomalo problematičan – riječ je o neoklasicizmu, u kojem prefiks "neo" treba shvatiti tek uvjetno, što je izraz koji sigurno nije bio najsuvremeniji mogući u doba nastanka ovih djela, ali je i dalje legitiman umjetnički izbor. U krajnjoj liniji, istom stilu, premda s više modernističkih elemenata, pripada i "Četvrta simfonija" Ralpha Vaughana Williamsa, izvedena na istom koncertu.

Problem, međutim, nije u stilskoj poziciji, koju bi se, iz rigidno progresivističke perspektive moglo, i kod Bjelinskog i kod Vaughana Williamsa, moglo proglasiti konzervativnom, regresivnom, pa čak i anakronom. Bjelinskijev je osnovni problem sadržaj: njegova je glazba poput hrvatskih političara – puno govori, ali kazuje malo. Tu ne mogu pomoći niti dobro pripremljen orkestar pod ravnanjem Klausa Arpa niti odličan fagotist Petar Križanić. Jer, s obzirom na uhu ugodno, ali umu nepoticajno nizanje građe u kojoj ne postoji nikakav unutarnji sukob, negira se i temeljno dijalektičko načelo, na kojem je izgrađena klasična ciklička forma, koju odabire Bjelinski. On, k tome, svojom glazbom ne nudi ni mogućnost nekog drukčijeg odnosa prema dramaturgiji simfonijskog djela.

Je li, dakle, uopće trebalo izvesti ovakav program? Vjerojatno da, ako ništa drugo, onda kao zvučnu informaciju o jednom segmentu hrvatske glazbe 20. stoljeća. On, doduše, nije pisao njenu povijest, ali je u nju ipak upisan kao solidan prosjek, iz kojeg su se mogli izdići antologijski opusi drugih autora. S druge strane, obljetnica je bila i dobra izlika za tu informaciju. Koje, ruku na srce, može mirne duše biti pošteđeni do daljnjega – sve do neke sljedeće obljetnice.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Kraj 55. sezone Zagrebačkih solista
Ivo Pogorelić u Lisinskom