Londonski simfonijski orkestar u Areni Zgareb

Nakon suda takvih autoriteta za ozbiljnu glazbu možda je bolje šutjeti zauvijek, pogotovo ako ne dijelite njihov stručni sud. No, taj megaspektakl u konačnici ipak otvara niz pitanja o vlastitoj razložnosti, smislenosti i svrhovitosti. Ciljevi organizatora, Koncertne direkcije Zagreb, bili su, kao što je višekratno isticano, pokazati da se koncert ozbiljne glazbe može održati u Areni, da se može privući dovoljno publike da velebna dvorana ne bude poluprazna i, ne manje bitno, da se za ovakav događaj može zainteresirati i neku novu, mlađu publiku. Sva tri cilja su u većoj ili manjoj mjeri ostvarena, što, međutim, ne znači da se ne treba pozabaviti metodama kojima je to postignuto, ali i njihovim posljedicama.

Arena tog 11. svibnja zaista nije bila poluprazna. Doduše, kad se pokazalo kako prodaja karata baš i ne ide u skladu s očekivanim, a kamoli priželjkivanim, iste su se počele prodavati u bescjenje, da bih ih se potom panično dijelilo šakom i kapom. Doduše, dvorana još uvijek nije bila popunjena, ali dovesti gotovo desetak tisuća ljudi na koncert ozbiljne glazbe i dalje je vrlo respektabilan pothvat. Među njima, međutim, baš i nije bilo previše mlađih posjetitelja, iako su ulaznice dijeljene i po školama, možda i zato što program, na kojem su bili Rahmanjinovljevi "Simfonijski plesovi" i Prokofjevljeva "Peta simfonija", i nije baš bio najpristupačniji za novu publiku. No, ako je upravo to bila ciljna publika, onda se moglo više učiniti i na njenoj edukaciji. Umjesto toga, iznimno štur programski letak kao da je sastavljen po načelima bolonjske reforme – ograničiti se na lako pristupačne informacije, lišene bilo čega što bi preopteretilo njihovog konzumenta. U praksi je to značilo da je mlada publika mogla saznati da je dirigent Valerij Gergijev prijatelj s Vladimirom Putinom te oženjen dvadeset i sedam godina mlađom glazbenicom, ali o skladateljima i njihovim djelima u tom letku nije bilo niti riječi.

Sve su to, međutim, minorne zamjerke u odnosu na onu ključnu – problem autentičnosti ovog umjetničkog projekta. Bît je ozbiljne glazbe, kao i svih drugih izvedbenih umjetnosti, u neposrednoj komunikaciji između izvođača i publike. To, konkretno, znači da slušatelj treba dobiti realnu zvučnu sliku onoga što glazbenici u datom trenutku sviraju. No, kako je Arena prevelik prostor da bi se u njoj dobro čulo čak i simfonijski orkestar, neophodno je bilo ozvučiti izvođače. A to, pak, za posljedicu ima nekoliko stvari. Najprije, gubi se sklad između slike i zvuka, jer publika gleda glazbenike koji se nalaze na jednom mjestu, a sluša zvuk iz zvučnika koji su negdje drugdje. K tome, tehnološkom intervencijom zvuk se nužno deformira. Ovdje čak nije toliko problem u njegovoj dinamici, koliko u neminovno narušenim zvukovnim međuodnosima unutar simfonijskog orkestra. Ne treba biti stručnjak niti za instrumentaciju niti za akustiku da bi se shvatilo kako zvuk triju flauti koji nadglasava čitav gudački korpus u realnosti jednostavno nije moguć. Dakle, ovdje je riječ o zvukovnom surogatu, koji može dati određenu informaciju o realnom zvuku, ali ta je informacija u priopćajnom kanalu deformirana, te, kao takva, nepouzdana i nepotpuna.

Da, lijepo je što se u Areni skupilo desetak tisuća ljudi, no, ono što se tamo zapravo dogodilo bilo je ništa drugo doli izravni prijenos koncerta koji se, doduše, dogodio na licu mjesta, ali su izvođači, s istim učinkom, mogli svirati i u Londonu ili bilo gdje drugdje. A prijenos, pa makar i izravni, nije isto što i pravi koncert, i u tom smislu, unatoč bitno većim prostornim kapacitetima, Arena Zagreb nije, niti će ikad moći biti nadomjestak za Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog.

Trpimir Matasović