Od berlinskog Bacha do jazza

Jedan je od takvih umjetnika Veljko Glodić, klasični pijanist koji se, međutim, intenzivno bavi i jazzom. Za svoj je recital prošlog petka u Umjetničkom paviljonu stoga odlučio najprije izvesti niz klasičnih djela, da bi potom združio snage sa saksofonistom Sašom Nestorovićem, te predstavio jazz program, na kojem su se našle i neke njegove vlastite kompozicije.

Zanimljiviji je onaj prvi, uvjetno tradicionalniji dio programa, ali jazzerski aspekt Glodićeve osobnosti nipošto ne treba zanemariti u razumijevanju njegovog pristupa i tom repertoaru. Primjerice, vještina improvizacije, toliko bitna za jazz, a uglavnom zanemarena u klasičnoj baštini od druge polovine 18. stoljeća do danas, kvaliteta je koja je bitna, pa čak i presudna pri interpretaciji djela majstora baroka i pretklasike. Osobito to vrijedi, između ostalog, za glasovirski opus Carla Philippa Emanuela Bacha, čije sonate i fantazije svojim ćudljivim kontrastima kao da već daju naslutiti improvizacijske nastupe kasnijih jazz glazbenika. No, izvodeći ta djela, Veljko Glodić istovremeno pokazuje i svijest o izvornom kontekstu skladbi takozvanog "berlinskog Bacha". Ta svijest, doduše, nikad ne prerasta u robovanje načelima "povijesne obaviještenosti", ali i dalje podrazumijeva disciplinu u umjerenom korištenju pedala i, samim time, približavanju zvuka današnjeg glasovira njegovim povijesnim pretečama.

Ako bismo trebali imenovati još jednu poveznicu klasičnog dijela Glodićevog recitala, onda bi to bila sklonost autorima koji su djelovali, recimo to tako, ekscentrično u odnosu na glazbeni mainstream svog vremena. Već spomenuti "berlinski Bach" tako se odmiče i od strogosti sloga svog oca Johanna Sebastiana, ali i od  simplificirane prostodušnosti takozvanog "galantnog stila". Slične bi usporedbe mogle vrijediti i za ostale autore koje je odabrao Glodić: Aleksandra Skrjabina, Doru Pejačević i Davorina Kempfa. "Sonata" Dore Pejačević tako mnogo duguje baštini njemačkih romantičara, osobito Johannesa Brahmsa, ali je, istovremeno, razgrađuje izletima u gotovo impresionistički zvuk. U tom smislu, gotovo bismo mogli reći da joj je Aleksandar Skrjabin duhovni srodnik, rastrzan između obožavanja Chopina i potrebe za pretapanjem u zvuk vlastitih osebujnih mističnih vizija. A tu je, naposljetku, i naš suvremenik Davorin Kempf, koji u svojoj skladbi "Hommage à Skrjabin" reinterpretira dvojbe adresata svoje posvete. On im pridodaje boje vlastitog glazbenog mikrokozmosa, stvarajući djelo koje je susretište i utočište ne samo Skrjabina i Kempfa, nego i njihovih najvećih uzora – Chopina i Bacha.

"Berlinski Bach", Skrjabin, Kempf i Dora Pejačević pronašli su, pak, u Veljku Glodiću samozatajnog interpreta, koji diskretno ulazi u njihove svjetove, te, umjesto da ih pokušava prilagoditi vlastitoj osobnosti, pronalazi i potcrtava dodirne točke njihovih svjetova i svog vlastitog. To nije pijanizam koji bi fascinirao "na prvu loptu" – dapače, u svojoj introvertnoj suzdržanosti on kao da prkosi svima onima koji od pijanista očekuju samodopadni vatromet virtuoziteta. No, ako Glodićevo sviranje i ne može zadovoljiti najniže slušačke porive, na dubljoj razini ono predstavlja most između našeg svijeta i svjetova odabranih skladatelja. Pitanje je samo koliko je tko od nas spreman i sâm se prepustiti takvom glazbenom putovanju, punom samoodricanja, ali i otkrivanja skrovitih kutaka glazbene podsvijesti.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
'Mirjana' - opera za koju se nije znalo da postoji
Novootrkivena opera 'Mirjana' u HNK