Orkestar Champs-Élysées

Taj je teritorij manje-više jasno razgraničen od onoga koji je u domeni tradicionalnih sastava - specijalisti za 'povijesnu obaviještenost' tako su prisvojili repertoar renesanse i baroka, a glazbenici koji sviraju na suvremenim glazbalima zadržali su pravo na klasiku, romantiku i dvadeseto stoljeće. Ta je crta bojišnice, doduše, bila ponešto labava u rubnim područjima kao što je ono pretklasično, ali ipak se neko vrijeme prilično dobro znalo što je čiji posao.

Ta se vremena, međutim, polako ali sigurno bliže svom kraju. Jer, i moderni simfonijski orkestri sve češće posižu za barokom, surađujući s dirigentima koji njeguju 'povijesnu obaviještenost', dok, s druge strane, 'autentičari' sve dublje prodiru u devetnaesto stoljeće. Kada su se pojavile prve snimke Beethovenovih simfonija na povijesnim glazbalima, mnogi su se pitali gdje je kraj takvom prisvajanju terena za kojeg se dotad smatralo da bi trebao biti neprikosnoveni resor modernih orkestara. Odgovor nije trebalo dugo čekati, jer su se uskoro počele pojavljivati 'autentične' snimke Berlioza i Brahmsa, a potom čak i Verdija i Mahlera.

Zasad, doduše, nitko još uvijek neće zabraniti tradicionalnim orkestrima da sviraju svoj 'željezni repertoar', ali sve se više pojavljuju i sastavi koji pokazuju da ta općeprihvaćena tradicija i nije toliko neupitna kakvom se inače smatra. Jedan od takvih sastava je i pariški 'Orkestar Champs-Élysées', kojeg predvodi belgijski dirigent Philippe Herreweghe, inače proslavljen interpretacijama Bacha i francuskih baroknih majstora. Osnovne smjernice rada tog orkestra do u riječ su istovjetne onima koje prate ansamble specijalizirane za barok, s jednom ključnom razlikom – oni sviraju repertoar u rasponu od konca 18. do početka 20. stoljeća.

Kako se moglo čuti prilikom gostovanja ovog sastava u Lisinskom, razlike u zvuku, u odnosu na standardne simfonijske sastave, u osnovi i nisu prevelike, ali su ipak zamjetne i donose novu, iako zapravo 'staru' boju dobro poznatim djelima Richarda Straussa i Gustava Mahlera. Jer, dok gudački instrumenti, koji su svoj konačni oblik dobili već u osamnaestom stoljeću, zvuče jednako, isto se ne bi moglo reći i za puhače. Naime, ti su instrumenti svoj definitivan oblik dobili tek prije stotinjak godina, pa njihove starije varijante još uvijek u međusobnim kombinacijama ne ostvaruju kompaktno suzvučje na kakvo smo danas navikli.

No, ako je izjednačavanje boja bilo ideal kojem se dugo težilo, raznolikost koju nudi 'Orkestar Champs-Élysées' ima i nezanemarivih prednosti. Jer, u rafiniranim instrumentalnim kombinacijama Straussovih solo-pjesama, a još i više u složenim zvukovnim strukturama Mahlerove 'Četvrte simfonije' takvi instrumenti omogućavaju daleko bitniju transparentnost, ali i profinjenost cjelokupne zvučne slike.

To je slika na koju nismo navikli, i mnogi su je posjetitelji Lisinskog dočekali s nelagodom, pa čak i negodovanjem. Jednake reakcije pobudio je i nastup odlične britanske sopranistice Carolyn Sampson, koja je ovim Straussu i Mahleru pristupila na isti način kao i baroknim majstorima, po čijim je interpretacijama najpoznatija na svjetskim koncertnim podijima. No, ako u ovom repertoaru i jesmo navikli na voluminoznije glasove, nipošto ne treba zaboraviti da su obojica ovih skladatelja inzistirali na lirskim sopranima, a britanska gošća toj definiciji bolje odgovara od većine uobičajenih interpretkinja vokalne glazbe bečke Moderne.

Moramo, nažalost, primijetiti i da bi bolje bilo da se pred orkestrom našao neki drugi dirigent, jer je Herreweghe donio interpretacije koje su tek korektne, ali, zapravo, ne zalaze u dublje značenjske slojeve odabranih partitura. Ipak, čak i s takvim solidnim, iako ne i idealnim dirigentom, ovaj je koncert zorno pokazao kako čak niti čvrsto ustaljene predodžbe o standardnom simfonijskom repertoaru ne trebamo tek tako prihvatiti zdravo za gotovo. Jer, kao i u ranoj glazbi, i u onoj koja je stara 'samo' stotinjak godina uvijek je moguće pronaći nešto novo.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Kraljevska flamanska filharmonija