Missa Solemnis

Takva njegova pozicija, doduše, nije bila namjerna, ali je, s druge strane, itekako imala pokrića. Jer, Horvat je bio jedan od rijetkih naših umjetnika koji je imao i iskustva i kapacitete za ovladavanje ovom teškom glazbenom gromadom, možda i najzahtjevnijom unutar čitave europske glazbe prije dvadesetog stoljeća. K tome, na raspolaganju su mu uvijek bili vrsni izvođači – redovito vrhunski solisti, gromoglasan Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, te Zagrebačka filharmonija, koja je u doba njegove posljednje izvedbe tog djela još uvijek bila na relativno pristojnoj sviračkoj razini.

Uz takve premise, Horvat je opetovano gradio interpretaciju koja se sastojala od monumentalnih zvučnih blokova, obilježenima dinamičkim ekstremima, kojih u partituri uistinu ne nedostaje. Na taj način zazvučala je tradicionalna vizija Beethovena kao vječnog borca, koji će, nakon krajnje mukotrpne borbe, ipak uvijek uspjeti izvojevati pobjedu nad čitavim svijetom, ali i nad sâmim sobom.

Horvatov je monopol, međutim, 23.11.2007. prekinuo Nikša Bareza, i inače jedini hrvatski dirigent koji u ovom trenutku snagom svog umjetničkog autoriteta može Horvatu parirati, pa čak ga i nadmašiti. Naizgled, izvodilački mu sastav nije išao na ruku, no, prividne nedostatke Bareza je znao okrenuti u svoju korist. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije ne posjeduje, doduše, Filharmonijinu okretnost, ali je zato bitno fleksibilniji i kompaktniji ansambl, pa stoga povremena manja tehnička posrtanja niti u jednom trenutku nisu ugrozila integritet izvedbe. Slično je bilo i s kvartetom vokalnih solista. Mihaela Komočar, Dubravka Šeparović-Mušović, Tomislav Mužek i Ante Jerkunica pjevači su koji jesu mlađi i donekle neiskusniji od umjetnika koje je svojevremeno bio angažirao Horvat. No, to su ujedno i glazbenici koji su istovremeno u naponu snage, ali i još uvijek otvoreni za nova iskustva. Rezultat je tako bio maksimalno usklađen kvartet, kakav se uistinu rijetko čuje, a doprinosi svakog od njegovih članova bili su vrhunski, čak i u rijetkim trenucima popuštanja koncentracije sopranistice.

"Goranovci" su, pak, element koji povezuje Horvatove i Barezinu izvedbu. No, to kao da ovaj put nije bio isti zbor. Jer, usprkos moćnom zvuku fortissimo dijelova, ton je uvijek ostao u granicama dobrog ukusa. To treba ponajprije zahvaliti zborovođi Luki Vukšiću, ali i Nikši Barezi, koji je ispravno shvatio da njemački glagol "schreien", izričito naveden u skladateljevim uputama, ne mora značiti samo "vikati", nego i "klicati", što je više idejna nego vokalna kategorija, primjerenija Beethovenovim zamislima.

Ipak, najveća razlika između dvojice dirigenata, u kojoj Bareza ostvaruje bitnu prednost, jest pristup idejnom svijetu "Misse solemnis". Jer, nasuprot Horvatu, koji Beethovena čvrsto smješta u njegovo vrijeme, ali iz perspektive devetnaestog i dvadesetog stoljeća, Bareza istražuje sve ono što je na skladatelja utjecalo, ali i ono čime je on ostavio traga na sljedeće genaracije. Horvatov je Beethoven tako tek jedan od najvećih suvremenika Haydna, Mozarta i Schuberta; Barezin je, međutim, skladatelj koji je istovremeno konzervativan u svom pozivanju na Händela i druge barokne majstore, ali i avangardan u otvaranju puteva kojima će kasnije kročiti, recimo, Brahms, Bruckner ili Mahler.

Sve je to, i opet u opreci prema Horvatu, obogaćeno temeljitim istraživanjem povijesnih izvodilačkih praksi, u kojima izbor inače neuobičajenih tempa i sviračkih artikulacija nije tek pomodno pozivanje na "povijesnu obaviještenost", nego rezultat uvjerenja kako će revolucionarnost skladateljevog pisma najbolje do izražaja doći upravo unutar zvučne slike kakvu je i sâm imao na raspolaganju.

Taj i takav Barezin Beethoven u konačnici progovara mnogo snažnije, ali i univerzalnije od Horvatovog. Jer, iako je tek Gustav Mahler bio onaj koji je ustvrdio kako "simfonija mora sadržavati čitav svijet", tu ideju implicitno u djelo provodi već i Beethoven. A ovaj skladatelj, barem kad ga čita Nikša Bareza, svojom simfoniziranom oratorijskom misom obuhvaća i puno više – ne samo svijet, nego i čitav svemir, u svoj njegovoj fizičkoj, ali, što je još i važnije, i duhovnoj sveobuhvatnosti.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Brucknerova Osma – Nikša Bareza
Crux dissimulata - Krešo Dolenčić