Einojuhani Rautavaara - Vigilia

Tržište gladno često površne, ali pristupačne i efektne spiritualnosti tako je objeručke prihvatilo autore koje se uobičajilo nazivati "svetim minimalistima". Taj se pojam primjenjuje na međusobno prilično različite skladatelje, kao što su, primjerice, Estonac Arvo Pärt, Poljak Henry Mikołaj Górecki, Gruzijac Giya Kancheli i Britanac John Tavener. Ipak, svima im je zajednička vješta manipulacija arhetipskim glazbenim obrascima, često utemeljenima u raznim religijskim tradicijskim praksama, koje prezentiraju na način koji od slušatelja ne iziskuje osobit intelektualni napor, ali mu, istovremeno, pruža privid lako dosegnutog mističnog iskustva.

Postoje u toj generaciji, međutim, i autori koji duhovnost promišljaju na dubljim razinama, ne pristajući na kompromisna rješenja u odnosu prema svojoj publici. To osobito vrijedi za jedan dio postšostakovičevskih skladatelja s područja bivšeg Sovjetskog Saveza, kao što su Alfred Schnittke i Sofija Gubajdulina. Slično promišljanje duhovnosti, koja može, ali i ne mora biti i religijska, prisutno je i u jednom, iako nevelikom, dijelu opusa što ga je stvorio Einojuhani Rautavaara, vjerojatno najveći finski skladatelj nakon Sibeliusa.

U tom smislu, ključno mjesto zauzima njegovo monumentalno djelo "Vigilia", koje je sinoć po prvi put u Hrvatskoj izveo Zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića. "Vigiliju" se često uspoređuje s "Vesperama" Sergeja Rahmanjinova, jer je u oba slučaja riječ o zborskim "a capella" uglazbljenjima pravoslavnog obreda cjelonoćnog bdijenja, no sličnosti tu manje-više prestaju. Rahmanjinov se, naime, nadovezuje na bogatu tradiciju ruske liturgijske glazbe devetnaestog stoljeća, koju Rautavaara jednostavno nije mogao, a još manje htio osjećati kao svoju. Finsko pravoslavlje, doduše, jest bilo povezano s onim ruskim, ali pritom nije razvilo autohtonu glazbenu tradiciju. Taj je nedostatak, međutim, Rautavaari omogućio veću stvaralačku slobodu nego Rahmanjinovu, jer je kao fiksnu datost imao samo finski prijevod vjerskih tekstova. U glazbenom se pogledu, pak, okreće ortodoksnoj baštini, ali bizantskoj, iz koje je, u krajnjoj liniji, potekla i ona ruska.

U toj drevnoj tradiciji skladatelj pronalazi elemente koji se na začudan način uklapaju u zvuk sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jer, klasteri, glissanda, mikrotonalitetni intervali i liturgijska recitacija, bez obzira što su ponovo otkriveni tek u novije vrijeme, svoje korijene, zapravo, vuku iz tisućama godina starih obrednih praksi, i to ne nužno samo onih bizantskih. No, Rautavaara je i čovjek svog vremena, pa tako koristi i prilično slobodne, premda ne i posve atonalitetne harmonijske sklopove, a jedinstvo monumentalne cjeline postiže varijacijom nekolicine prepoznatljivih motivičkih figura.

Sve navedeno, naravno, predstavlja izniman izazov izvođačima, koji su se, k tome, najprije morali uhvatiti u koštac sa zahtjevima koje postavlja interpretacija nama ne osobito bliskog finskog jezika. Ipak, već je i u tom pogledu odrađen odličan posao, obilježen ne samo gotovo besprijekornom dikcijom, nego i pravilnim isticanjem ključnih riječi u tekstovnom predlošku. Čitava je izvedba, pak, pod vodstvom Tončija Bilića protjecala u brižno oblikovanoj dinamičkoj dramaturgiji, u širokom rasponu od gotovo nečujnih "piana" do moćnog, ali ne i neumjerenog "fortissima". Ne treba zanemariti niti doprinos vokalnih solista, pri čemu je odličan gostujući finski bas Jyrki Korhonen imao dostojne partnere u domaćim solistima Ivani Kladarin, Martini Gojčeti-Silić, Stjepanu Franetoviću i Miroslavu Živkoviću.

S obzirom da je HRT-ov zbor već jednako uspješno predstavio i nekoliko sličnih velikih suvremenih "a capella" djela, Tonči Bilić uputio je u programskoj knjižici i poziv hrvatskim skladateljima da se okušaju na tom području. Nažalost, s obzirom da se naši glazbotvorci uglavnom ne vode idealističkim i/ili duhovnim porivima, nego primarno onim materijalnima, teško da će do tako nečega doći prije nego što netko od njih takvu skladbu izričito naruči i plati.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Martina Gojčeta-Silić silazi na vrh
Studentski 'Ljubavni napitak'
'Ljubavni napitak' Muzičke akademije
'Opera pod zvijezdama' u nogometnom duhu
Martin Gester i Tonči Bilić na Varaždinskim baroknim večerima
Promjene na vrhu gradske kulture
Jelena umjesto Pavla na formalno prvom mjestu zagrebačke kulture
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski privremeno bez ravnatelja!
Lisinski bez ravnatelja do 'rješavanja problema'
Večer Antona Brucknera u ciklusu Sfumato
Scenska prikazanja Stravinskog i Orffa
Milko Kelemen
Milko Kelemen: elektronska muzika ima još puno mogućnosti
Karamazov u Lisinskom
Edin Karamazov
Edin Karamazov: Sting je sretan izbor za izvođenje Dowlanda
Ruski nacionalni orkestar
Susret Bacha i iranske glazbe
Drukčija klasika na Bundeku
Ivana Orleanska na lomači
Njemačka državna filharmonija Porajnja-Falačke
Novo izdanje rodno osviještene Jazzarelle
Simfonijski orkestar Grada Caracasa u Lisinskom
Vesna Gorše snima live album u Lisinskom
Lutosławskijev 'Glasovirski koncert' prvi put u Hrvatskoj
Sprovod u Theresienburgu
Umijeće improviziranja na orguljama
Hilary Hahn u Lisinskom
Kvartet Porin i Monika Leskovar u Lisinskom
Udaraljkaška elita u Bjelovaru
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Vesela udovica - Peter Oschanitzky
Tosca - koncertna izvedba
Aziza Mustafa Zadeh u Lisinskom
Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa - žongliranje kao umjetnička, a ne politička disciplina
Ivo Pogorelić u Lisinskom
Londonska filharmonija i Leonard Slatkin
Paul McCreesh: ne vidim potrebu za sviranjem na metalnim e-žicama
Orkestar Champs-Élysées
Umro Nenad Turkalj
Mayumana - idejno ispražnjena zabava
Duško Ljuština