Status žena u animaciji se mijenja na bolje

No, određeni pomaci su napravljeni s vremenom, pa su tako žene u dvadesetom stoljeću, barem u zapadnom svijetu, došle do prava glasa, s tim da je Švicarska trebala dočekati kraj šezdesetih da se to ostvari.

U svijetu umjetnosti žene su također dosta dugo bile gledane tek kao inspiracija ili objekt, a ne kao kreativna snaga, no i to se u međuvremenu promijenilo, iako je film, jedna od mlađih grana umjetnosti, i danas većinom bastion testosterona, uz nekoliko časnih izuzetaka. Situacija u animiranom filmu nije toliko drukčija od one u igranom, a o položaju žena u animaciji ove godine se promišljalo i tijekom prošlog tjedna završenog Animafesta, koji je ovoga puta prezentirao svoje kratkometražno izdanje. Tijekom festivala moglo se tako pogledati veliki broj filmova čije su autorice žene, a sve u okviru programa «Žene u animaciji», koji je selektirala ugledna autorica iz Velike Britanije Joanna Quinn. Osim filmova, o ovoj temi se razgovaralo i na okruglom stolu, na kojem su sudjelovale, između ostalih, i tri autorice animiranog filma mlađe i srednje generacije.

Svaka od njih je imala s okupljenima podijeliti zanimljiva iskustva i razmišljanja, a prva je počela mlada Australka Audrey Lam, koja je na Animafestu prikazala svoj rad «Underground». Lam ističe kako se situacija u Australiji, kada je riječ o filmskoj umjetnosti, itekako promijenila na bolje, s obzirom na to da važnu ulogu u njihovoj filmskoj industriji igra državni Australski institut za film, koji ohrabruje žene da se uključe u animaciju. On utiče i na ostale institucije i festivale koji se time bave, kaže Lam: «Festival animacije u Melbourneu ima, primjerice, forum za žene animatorice. U mojoj školi je također veliki broj djevojaka koje studiraju animaciju i u tome ih se podržava. Također, moji profesori su nam uvijek prikazivali filmove animatorica kao što su Joanna Quinn i Caroline Leaf. Ne želim zvučati pretjerano feministički, no na Odsjeku za animaciju ipak ima više dečki, i ponekad se s time nije lako nositi, pa je dobro što se pazi na te stvari.»

Ugledna portugalska animatorica Regine Pessoa, koja je tijekom Animafesta imala i izložbu svojih radova u Kuli Lotrščak, kaže kako se s otvorenom rodnom diskriminacijom u svijetu animacije nije baš često susretala, ali ističe da u igrano-filmskom svijetu stvari baš i nisu tako ružičaste.

Naravno, koliko god svijet animiranog filma bio progresivniji i tolerantniji od uobičajenoga, ispadi se znaju dogoditi, a Pessoa se jednoga i prisjetila: «Jednom sam bila dio žirija na festivalu animiranog filma, tada još kao mlađa animatorica. Pokušavali smo se odlučiti koga nagraditi na tom studentskom festivalu, a bilo je mnogo lijepih filmova koje su snimile žene. Sa mnom u žiriju je bio i jedan poznati režiser iz svijeta animacije, koje je komentirao kako ne želi nagraditi ženu jer režija nije za nas!» Jedna od specifičnosti ženskog stvaranja u animaciji, ali ne samo u njoj, jest oslanjanje na svoje osobno iskustvo u pričanju priča. Zbog toga su mnogi filmovi koje su napravile žene donekle autobiografski, a i Regina Pessoa je započela s dva takva.

Hrvatska animatorica koja već duže vrijeme živi u Nizozemskoj, Helena Klakočar Vukšić, imala je pak svoja specifična iskustva, obojana i činjenicom da je emigrantica s istoka Europe. Često joj se znalo dogoditi da producenti budu iznenađeni kvalitetom i maštovitošću njenoga rada, jer, kako bi se reklo, ona je ipak žena i to s Balkana. Ipak, kreativnost bi u konačnici uvijek prevladala razne predrasude, iako takve situacije uopće nisu ugodne. Za Klakočar Vukšić između muškaraca i žena postoje jasne razlike, kada je riječ o animiranim filmovima i njihovom stvaranju: «Muškarac ima više jedne vrste imaginacije, a žene pak druge. To je i povijesno i biološki dokazano. Žene su mnogo refleksivnije od muškaraca, i tu leži njihova snaga u animaciji. Žena će mnogo brže prepoznati i shvatiti nove stvari koje se pojavljuju, te na njih u svojim filmovima reagirati, jer one bolje čitaju stvarnost.»

Svima prisutnima velika je inspiracija film «Persepolis» redateljice Marjane Satrapi, koji je osvojio brojne međunarodne nagrade, a i nominaciju za Oscara prošle godine. Satrapi je, pričajući o svojem odrastanju u Iranu nakon islamske revolucije, insistirala na potpunoj autorskoj slobodi, što joj je i uspjelo. Regina Pessoa ističe kako je to moguće i zahvaljujući proboju kompjuterske animacije, a i na svojem filmu «Tragična priča sa sretnim završetkom» surađivala je s rodno izjednačenim timom:» Sve to je dijelom posljedica ulaska kompjutera u animaciju. Na mojem filmu podjela u ekipi je bila pola-pola. Redateljica, dakle ja, očito je bila žena. Producenti su bili muškarci, jer, čini se, da je novac još uvijek ekskluzivno u njihovim rukama. Animatori su bili mladić i djevojka, kao i koloristi. No, imala sam čitavu ekipu za graviranje, koju su činile samo žene.»

Na kraju razgovora došlo se pak do dva zaključka, koja se naoko međusobno isključuju. Prvi je taj kako je većini autorica dosta priča o ženama u animaciji i etiketiranja njihovih filmova isključivo kroz rodno-feminističku točku gledišta. Drugi je pak kako se položaj žena u animaciji popravio, ali da još posla ima. Možda je sljedeći korak baš taj da se na žene animatorice počne gledati kao i na njihove muške kolege, te da jedino mjerilo procjene bude nečija kvaliteta i kreativnost.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Motovun slavi deseti rođendan
Motovun film festival slavi 10 godina postojanja
Priit Pärn - dobitnik Animafestove nagrade za životno djelo
Animafest 2008.
Hulahop ponovo predstavlja Animafest
Film - godišnji pregled 2007.
Hiroshi Harada u raljama poslušnih djevojčica
Novi ravnatelj Animafesta: 'Nisam glasao u izboru za sebe samoga!'
Urbanfestival u centru grada
Počinje još jedan UrbanFesival
Firebirds u Kuli Lotrščak