'Sretna zemlja' uskoro u kinima

Zbog toga smo suočeni s natezanjima oko Trga Maršala Tita u Zagrebu ili ustaškim znakovljem na Thompsonovim koncertima, i bez obzira koliko sve to bilo retrogradno, uvijek se može računati na dovoljan broj fanatika koji će, poput zombija, živjeti u manihejskom svijetu borbe partizana i ustaša.

Na ZagrebDoxu u regionalnoj konkurenciji prikazan je srednjemetražni film koji otkriva kako se iza ideoloških zombija kriju pravi ljudi, sa svojim specifičnim pričama. Riječ je o «Sretnoj zemlji» sisačkog dokumentarista Gorana Devića, čiji je prethodni zapažen rad bio kratki film «Uvozne vrane». Dević se do sada često bavio svojim rodnim Siskom, no «Sretna zemlja» bi trebala predstavljati svojevrsnu prekretnicu, jer ovaj autor objašnjava kako «ne želi do smrti snimati filmove o Sisku».

Devića očito zanimaju malo šire teme, a film koji prati dva autobusa, jedan prema Kumrovcu a drugi prema Bleiburgu, uspijeva prikazati Hrvatsku u malom. Da bi to bilo moguće Dević se odlučio što manje miješati u ono što se događa pred kamerom: „To je vječna zamka svakog dokumentarista. Kako zadržati distancu prema stvarima koje snimaš, a da opet ne izgubiš povjerenje onih koji su pred kamerom? Snimao sam metodom muhe na zidu, intervjua gotovo da nema, ja ih ništa ne pitam niti sam ih ikako smetao.“

Ipak, snimati autobus pun ljudi od kojih neki zastupaju zločinačku ideologiju nije jednostavna stvar. Goran Dević ističe kako je zadaća dokumentarista postupati profesionalno, no to ne znači kako osobno nema nikakvih emocija prema onome čemu svjedoči: „Klonim se jeftinih, prvoloptaških fora i ne zaboravljam zašto sam tu. No, za vrijeme snimanja imam sposobnost, kameleonsku metodu preživljavanja, da me moje privatno mišljenje ne pomjera iz pozicije autora. S ekipom sam se unaprijed dogovorio da nećemo bježati od ničega što nam stvarnost ponudi.“

Politički vruća tema se u onome što je na kraju složio Dević na trenutke zna pretvoriti u komediju o nezgodama na putu, s obzirom na lošu organizaciju oba hodočašća. U Kumrovec se išlo za Dan mladosti, dok je na Bleiburgu održana komemoracija. Je li autor samom svojom selekcijom onoga što će prikazati zapravo izgubio poziciju objektivnosti prema kontroverznoj temi? Dević odgovara da je objektivnost u dokumentarcima nemoguća, jer prisutnost kamere mijenja sve.

Iako je tijekom nastanka ovog filma često bio suočen sa situacijama koje su znale biti politički uznemirujuće, a i predstavljale su izazov njegovom autorskom pristupu, Dević otkriva kako početna ideja za film nije njegova: „Filozofski fakultet i jedno norveško sveučilište su dugi niz godina surađivali na antropološkom istraživanju komemorativnih običaja. Oni su me jednom pozvali, jer im se svidio moj rad, da im se pridružim. Meni se to iste sekunde svidjelo, ali sam predložio drugu strukturu. Dakle, nisam uzeo Kumrovec za mjesto radnje, nego one koji idu tamo.“

Izabrani žanr je, naravno, film ceste, a Devića su inspirirali i takvi igrani naslovi s ovih prostora, kao što su «H-8» ili «Ko to tamo peva», oba smješteni u autobusu. «Sretna zemlja» je imala dug proces nastajanja, sveukupno tri godine, od čega je dvije potrošeno na snimanje, a jedna na montažu. To je bilo moguće zahvaljujući pristojnim financijama za ovaj film, iz čak četiri izvora, od države do Grada Zagreba.

«Sretna zemlja» svoju je premijeru imala na 5. ZagrebDoxu, a ono što je još neuobičajeno u vezi ovog dokumentarnog filma jest da ćemo ga moći gledati u redovitoj kino-distribuciji. Naime, udruga Restart u mrežu neovisnih kina pušta «Sretnu zemlju» na proljeće, nakon što završi prikazivanje dokumentarca «Sve je bijelo u Barkingu».

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Film 2009.
Sarajevo Film Festival 2009.
Sarajevo Film Festival ponovo ugošćuje velike zvijezde
Završio Pula film festival 2009.
Pula Film Festival raspodijelio nagrade bez kalkuliranja
Hrvatska u autobusima za Kumrovec i Bleiburg
ZagrebDox 2009.
Počinje peto izdanje ZagrebDoxa!