Knjiga Saše Vojković - istraživanje transkulturalnih spektakala s tri kontinenta

On je pak kao japanski režiser najviše kategorije prepoznat u Hollywoodu, gdje su Kurosawinih «Sedam samuraja» pretvorili u kauboje. George Lucas je pak osnovnu narativnu liniju «Ratova zvijezda» također posudio od Kurosawe, i to iz filma «Skrivena tvrđava», koji prati avanture odbjegle princeze i njezina dva suputnika, zadužena da je štite.

Sva ova kreativna preklapanja zapravo nisu ništa neobično, bez obzira na veliku geografsku udaljenost glavnih aktera, a baš ta kombinacija filmske umjetnosti i društva u kojem nastaje tema je knjige «Filmski medij kao (trans)kulturalni spektakl: Hollywood, Azija, Europa». Za ovaj detaljni naslov zaslužna je filmologinja Saša Vojković, koje je nekoliko godina provela u Hong Kongu, predavajući na tamošnjem sveučilištu i istražujući njihovu kinematografiju. Rezultat toga je i ova studija, u kojoj se Vojković ponajviše oslanja na metodu kritičke naratologije, no ne ignorira niti psihoanalitički ili feministički pristup filmskoj teoriji. Filmologinja je istraživanjem transkulturalnog spektakla između tri kontinenta željela ukazati na to da postoji veza između kulturalne teorije i filma, jer potonji je ekran svoje kulture.

U trokut Hollywooda, Europe i Azije zadnjih godina se pokušava ugurati i latinoamerička kinematografija, no njezin je utjecaj ipak bitno manji. Međusobna povezanost različitih nacionalnih, pa i kontinentalnih kinematografija pojava je stara kao i filmski medij, što ne iznenađuje, s obzirom na to da je film kolektivna umjetnost. «Od samih početaka se europski film zrcalio u američkom, i obratno. Primjerice, kada je talijanski redatelj Pastrone 1914. snimio prvi veliki povijesni spektakl «Cabirija», Griffith je odlučio snimiti «Netrpeljivost», baš pod utjecajem onoga što je vidio u «Cabiriji», dakle kod Europljana», kaže Saša Vojković.

Kao paradigmu transkulturalnog filma mnogi spominju «Irmu Vep» iz 1996. godine francuskog autora Oliviera Assayasa, čiji se filmovi sada već standardno odvijaju na više kontinenata i jezika. «Irma Vep» je specifična i po tome što je to i film o snimanju filma, a taj se proces koristi za istraživanje kulturalnih razlika.

No, stvari funkcioniraju i u suprotnom smjeru. Na Assayasa je, dakle, utjecao azijski film, čak toliko da je na kraju oženio i svoju glavnu glumicu Maggie Cheung iz «Irme Vep», no s druge strane ne manjka redatelja koji su autorsku poetiku formirali pod utjecajem Francuza. Primjerice, John Woo uvijek navodi francuskog režisera Jean-Pierrea Melvillea kao ključan utjecaj. Drugo velike ime iz Hong Konga koje je kao uzore istaknulo francuske filmaše jest Wong Kar-Wai. No, dok je akcijom opsjednuti Woo volio stare, moralističke krimiće, Wong je oduševljen Godardom i cijelim Novim valom. U njegovim filmovima, bili oni borilački epovi ili ljubavne drame, mogu se primijetiti razne tehnike Novog vala, poput čestog korištenja jump cuta, pa se za Wonga može konstatirati da je uspješno spojio dva filmska svijeta. No, kada je snimio svoj prvi film na engleskom, «Noći boje borovnice», rezultat je bio razočaravajući i za publiku i za kritičare. Saša Vojković nudi objašnjenje: «Kod Wonga je važno spomenuti da se mnogo oslanjao na svojeg direktora fotografije Christophera Doylea. Wong bi otišao tražiti lokaciju na kojoj će se snimati poslijepodne, a Doyle je ostajao sam na setu. Također, prebacivanjem mjesta radnje u Ameriku izgubila se egzotika. Mnoge je sve to podsjetilo na Wendersove američke izlete, i cijeli film je izgledao kao tipični europski art uradak.»

Međusobna povezanost različitih kultura utjecala je na mnoge umjetnike, a spominjanje i najvažnijih bi se pretvorilo u beskrajno nabrajanje. Ipak, treba naglasiti da Vojković u «Filmskom mediju kao transkulturalnom spektaklu» detaljno analizira Tarantinovog «Kill Billa», te Scorseseove «Pokojne», inače remake hongkonških «Paklenih poslova». Na pitanje kojeg režisera vrijedi izdvojiti po tome što se uspješno snalazi u različitim kinematografijama i kulturnim kontekstima, Vojković ističe ovogodišnjeg oskarovca Dannyja Boylea, koji je karijeru započeo u Engleskoj, nastavio u Americi, a najveći uspjeh doživio u Indiji.

«Filmski medij kao transkulturalni spektakl» izašao je u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, a pod uredničkim ravnanjem Diane Nenadić. Riječ je o knjizi koja na našim prostorima daje pionirski obuhvatan pregled izabrane tematike.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Filmski medij kao (trans)kulturalni spektakl: Hollywood, Azija, Europa