Umro Zvonimir Berković

Opusa kvantitativno nevelikog, iako u domaćim prilikama ne i ispodprosječnog, ali zato kvalitativno superiornog ne samo u hrvatskom  kontekstu, Berković je jedan od onih likova koje će ovdašnja kinematografija pamtiti, ili bi ga barem trebala pamtiti, kao neupitnu veličinu.

Scenarij za čuveni «H8» Nikole Tanhofera, kao i za mnoge druge važne filmove, bili su mu svojevrsna priprema za vrh karijere koji čine tri dugometražna igrana naslova nastala u tri različita desetljeća -  kultni «Rondo», nezaboravna «Ljubavna pisma s predumišljajem» i ne svojom krivnjom kontroverzna «Kontesa Dora», sva tri izuzetno vezana glazbom koja je Berkoviću i inače bila autorski, i životni, poticaj. Paradoksalno, ali Berković je najveće priznanje ipak dobio za kratkometražni dokumentarni prvijenac naslova «Moj stan». Nagrade na festivalima u Cannesu i Beogradu dali su mu otvorene ruke za «Rondo», nedvojbeno jedan od najboljih filmova snimljenih ne samo na ovim područjima.

Međutim, filmskoredateljska je karijera bila samo jedan od paralelnih razvojnih linija mnogih Berkovićevih talenata, pa je pored dramaturškog posla u Jadran filmu, i pedagoškog na Akademiji dramske umjetnosti, istovremeno gradio i onu publicističku. Knjigama, zapravo zbirkama kolumni kao što su «Dvojni potreti» ili «Pisma iz Diletantije», upravo se ovih dana, pred samu smrt, pridružila i ona posvećena Vladku Mačeku, u kojoj je Berković izmaštao razgovore između kontroverznog političara i kneza Pavla, kardinala Stepinca i Miroslava Krleže.

Diletantizam je jedna od velikih tema Zvonimira Berkovića, preko koje razotkriva funkcioniranje većine ovoga društva, ali kojoj pristupa kao i vlastitom grijehu. Na primjer, u bogatoj karijeri bio je i prvi dramaturg Dramskog kazališta u osnivanju, ali je iz Frankopanske brzo otišao i to zato što, kako je sam rekao - «nije mogao Branku Gavelli govoriti što bi trebao režirati». Pored toga, Berković je već tada dobio zanimljiviju ponudu, onu da kao dramaturg u Jadran filmu formira hrvatsku kinematografiju. Na posao se bacio, kako tvrdi, «diletantski», iako se s time ne bi složili ostali kojima je njegova pomoć bila neprocjenjiva. 

Samokritika, i samoironija, bile su osobine Zvonimira Berkovića, kad je pisao o omraženim političkim figurama, kao i kad je slušao pohvale svojim filmovima. No, s vremenom je naučio da se ne treba zaletavati kao u slučaju s Jadran filmom, pa prije pet godina nije pristao na funkciju državnog povjerenika za film, iako je, naravno, o hrvatskoj kinematografiji imao svoje mišljenje.

Zvonimir Berković, koji je skromnošću znao obuzdati autorski ego, i koji je baš zato vlasnik jednog od najreprezentativnijih opusa u hrvatskoj kinematografiji, preminuo je u 81. godini.

(I.R.)

Pročitajte i ...
18. Dani hrvatskog filma
18. Dani hrvatskog filma - skromniji nego ikada
Ničiji sin - Arsen A. Ostojić