Pier Paolo Pasolini jedan je od najvažnijih filmskih autora dvadesetog stoljeća.

Ovaj marksist, katolik i deklarirani homoseksualac u svojem se umjetničkom radu pozabavio mnogim tabu-temama, prelazeći put od neorealastičkih drama poput «Mame Rome», antiburžujskih traktata kao što je «Teorema», u kojem mladi i karizmatični Terrence Stamp seksualno korumpira jednu cijelu pristojnu obitelj, pa sve do raskošnih adaptacija književnih klasika.

Pasolinijev umjetnički vrhunac ujedno je bio i njegov posljednji film, adaptacija romana Marquisa De Sadea «120 dana Sodome», koju je Pasolini nazvao «Salo», po sjevernotalijanskom gradiću u kojem je stolovala marionetska fašistička vlada, nakon savezničkog iskrcavanja 1943. godine na Siciliju. «Salo» je duboko uznemirujući film koji fašizam prikazuje kroz totalnu korupciju tijela i duše, a nakon premijere bio je u mnogim zemljama zabranjen.

Nedavno je u kinu Tuškanac, u okviru Smotre suvremenog talijanskog filma, prikazan zanimljiv dokumentarac «Naš dragi Pasolini» redatelja Giuseppea Bertoluccija, brata poznatijeg Bernarda, koji otkriva nove stvari o snimanju filma «Salo». Također, ovaj jednosatni uradak pokazuje još jednom kako je Pasolini, koji je ubijen 1975. godine, i danas iznimno aktualan kao politički angažirani umjetnik.

Zagrebačkoj premijeri nazočio je producent ovog dokumentarca, Andrea Crozzoli, koji kaže kako je početni impuls za snimanje filma došao iz Pasolinijeva arhiva: “Mislili smo da je najbolje na neki način pokrenuti sve te statične slike, a dokumentarni film se onda ispostavio kao jako dobro riješenje. Također, imali smo snimljene i sate razgovora s Pasolinijem koji nikada nisu bili objavljeni, te smo sve to odlučili spojiti, a svemu i dodati glazbu iz filma «Salo».”

Crozzoli je inače jedan od vlasnika produkcijske kuće CinemaZero, koja stoji iza ovoga filma, a Bertolucci je angažiran kako bi se probio kroz nikada objavljeni materijal, tisuće fotografija i sate razgovora s Pasolinijem. Razgovore s Pasolinijem vodio je Gideon Bachman, dok je za fotografije zaslužna Engleskinja Deborah Beer.

Jedna od stvari koja se može otkriti u «Našem dragom Pasoliniju» jest i autorova namjera da svojim posljednjim filmom komentira mentalitet potrošačkog društva, koje je tada tek bilo u nastajanju. Pasolini se u ovom slučaju pokazuje kao vizionar, te otvoreno komentira kako nam se svima serviraju govna, koja skupo plaćamo i u kojima, nažalost neizbježno, svi podjednako uživamo. Time se scene koprofagije iz «Salo» mogu iščitati doslovno, a osim očite alegorije na fašizam, jednu manje-više poraženu ideologiju, Pasolini se obrušava i na konzumerizam.

Kako je Pasolini bio iznimno plodan, i kao pisac i kao redatelj, ali i kao kolumnist, te javna osoba uvijek spremna za argumentiranu konfrontaciju, zvjezdani status mu je bio osiguran još za života. Poznato je, primjerice, njegovo svrstavanje protiv studentskih nemira 1968. godine, kada je mlade pobunjenike proglasio razmaženim buržujima, što i jesu bili, te stao na stranu policije, koju je smatrao pravom radničkom klasom. To, ali i njegovo otvoreno izražavanje svojeg homoseksualnog identiteta, dovelo ga je u sukob s talijanskom Komunističkom partijom, čiji je bio član, pa se njegovo istupanje pretvorilo u jedan od većih političkih skandala. Ipak, najveći skandal bio je način na koji je umro - brutalno nasmrt pretučen, u do danas nerazjašnjenim okolnostima, a navodni počinitelj bio je sedamnaestogodišnji mladić.

«Od samih početaka postojala je sumnja da se stvar dogodila kako je službeno predstavljeno. Dečko koji je optužen za Pasolinijevo ubojstvo, muška prostitutka Giuseppe Pelosi, bio je preslab da bi mogao tako brutalno ubiti nekoga poput Pasolinija, koji je inače bio sportski tip i fizički snažan. Nakon mnogo godina sam Pelosi je konačno priznao kako to nije učinio sam» - priča Andrea Crozzoli.

Preciznije, 05. svibnja 2005. godine Pelosi je ispričao kako je zbog prijetnji smrću njegovoj obitelji prešutio umiješanost i trojice muškaraca u okrutno ubojstvo. Oni su redatelja nekoliko puta pregazili autom, dovikujući mu kako je «prljavi komunist». O namjernim propustima policijske istrage ekstenzivno je pisala i Pasolinijeva prijateljica Oriana Fallaci, a o događaju je 1981. snimljen i dokumentarni film "Tko god kaže istinu". No,  talijanske vlasti se još i danas drže službene verzije događaja.

Politički angažman Piera Paola Pasolinija vidljiv je i u mnogim njegovim djelima, a za njega karakterističnon bilo je i tretiranje vlastite homoseksualnosti kao društveno-političke činjenice, mnogo prije pojave Gay Prideova ili feminističke devize «I privatno je političko!». Crozzoli tu povlači paralelu s jednim Pasolinijevim suvremenikom, redateljem Luchinom Viscontijem, koji je sedamdesetih, kada nastaje i «Salo», snimio svoju poznatu gay melodramu «Smrt u Veneciji»: «Obojica su bili članovi Komunističke partije, ali je razlika među njima prvenstveno u estetici. Visconti je bio dekadentni aristokrat, koji je puno polagao na ljepotu. Poznata je njegov smisao za detalje, pa je tako, na primjer, na setu svaki dan bilo svježe cvijeće koje je trebalo biti u pozadini nekog kadra. Pasolini je pak u svemu bio mnogo direktniji, pa i po pitanju homoseksualnosti.»

Baš ta direktnost na kraju je presudila Pasoliniju, pretvarajući ga u crvenu krpu za talijanske fašiste, koje se danas smatra odgovornim za njegovo ubojstvo. S druge strane, ista stvar ga je učinila besmrtnim još za njegova života. Pier Paolo Pasolini jedan je od onih umjetnika čije djelo uvijek zahtijeva pažnju i izaziva kontroverze. Umjetnički integritet, hrabrost i elokventnost u zastupanju svojih stavova kakvu je on imao, ali i njegovi suvremenici poput Jean-Luca Godarda ili Kena Russella, u današnjem apolitično-konzumerističkom svijetu više se ne mogu naći.

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan
Likovnost - godišnji pregled 2008.
T-HTnagrada@msu.hr
Tiha pobuna
Njemački ekspresionizam u Galeriji Klovićevi dvori
29. Salon mladih - Salon revolucije
'Pojebite se za Malog Medu' na Salonu revolucije
Salonska revolucija revolucionarnog Salona
Salon mladih iznimno tolerira umjetnike s lažnim osobnim iskaznicama!
Nova instalacija Lale Raščić
'Individualne utopije' Lale Raščić
'Nemam karticu za bodove' u Galeriji Nova
Salon revolucije
Revolucija na Salonu mladih
Likovnost - godišnji pregled 2007.
Ivo Sanader - pjesnik!
Muško nabijanje u poeziji Ive Sanadera
'Povratak izgubljene generacije' u Salonu Izidor Kršnjavi
80 godina djelovanja Kinokluba Zagreb
80 godina Kinokluba Zagreb
Eros + politika
Četvrti Festival filmova u jednom kadru
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Devastacija Zagreba se nastavlja: srušena Planićeva vila na Tuškancu!
Strušena ne/zaštićena vila Stjepana Planića
Počinje festival filmova o ljudskim pravima
Novi početak Kina Europa
Kino Europa otvara se festivalskim i hrvatskim filmovima
Film - godišnji pregled 2007.
Aleja filmske umjetnosti - predizborni teatar apsurda
Hotel Grand - Renato Baretić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji
Ljubav, smrt i politika u trojedinoj predstavi
Subverzivni festival ugošćuje teroriste!
'Dama s kamelijama' - novi balet Dereka Deanea
Sprema se Gay Pride 2008.
Zagreb Pride u znaku hrabrosti i zajedništva
Anđeli garavog lica u Galeriji SC
Usmena povijest homoseksualnosti
Homoseksualnost od Tita do Tuđmana