Patrice Chéreau – dobitnik Europske kazališne nagrade 2008.

19.04.2008.

Ovogodišnja, ukupno 12. dodjela Europske kazališne nagrade, održana je od 10. do 13. travnja 2008. u grčkom gradu Solunu.

Riječ je o glavnom gradu pokrajine zbog čijeg imena Makedonci imaju problema u međunarodnim odnosima i popularnim euroatlantskim integracijama. U organizaciji europskih tijela, vijeća i udruga, skupina od nekoliko kazališnih kritičara, programatora festivala i ravnatelja kazališta svake godine bira najzaslužnijeg europskog kazalištarca, ali i nekoliko mlađih, kojima daje nagradu nazvanu Nova kazališna realnost.

Iako je kao pilot-program osnovana još sredinom osamdesetih, Europska kazališna nagrada nema previše sreće s financiranjem, pa je nekoliko godina izgubljeno zbog pokušaja pronalaženja novog mjesta održavanja. Naime, na početku je dodjeljivana u Italiji, najprije u Taormini na Siciliji, a jedne godine i u Torinu, ali talijanski novi osjećaj za kulturu ostavio ju je na cjedilu, pa je zamrla. Ove, kao i prošle godine, revitalizirala ju je i ugostila Grčka, točnije pokrajina Sjeverna Grčka i njezino Nacionalno kazalište u Solunu. Riječ je o nimalo jednostavnom organizacijskom poduhvatu, koji traži i resurse i financije, jer dodjela nije samo ceremonija, nego i teatrološki simpozij i kazališni festival, na koji dolaze, kako je već netko rekao, «svi koji misle da nešto znače u kazališnoj Europi» pa se sudionike broji u stotinama.

Nagradu Nova kazališna realnost ove godine dobili su redom autori koje smo uspjeli vidjeti i u Zagrebu. Poljski redatelj Krzysztof Warlikovski čak je dvaput režirao u Dramskom kazalištu Gavella, najprije Koltèsovo «Zapadno pristanište», a kasnije i Euripidove «Bakhe», dok je njemačka koreografkinja Sasha Waltz sa svojom kompanijom otvorila Eurokaz 2001. godine. Švicarsko-njemački izvedbeni kolektiv Rimini Protokoll, kojeg nazivaju prvakom europskog dokumentarnog kazališta, nije u cijelosti gostovao u Hrvatskoj, ali jest njegov član Stefan Kaegi, koji je u sklopu Urbanog festivala 2006. godine publiku vozio u autobusnom projektu nazvanom «Cargo Sofija-Zagreb». No, Sasha Waltz u Solunu se nije pojavila zbog zdravstvenih razloga, pa kako su pravila Europske kazališne nagrade vrlo stroga i inzistiraju da nagrađeni osobno prime i simbolični metalni tanjur s ugraviranim imenom, ali i nešto konkretnijih 20.000 eura, ona je ostala bez svojeg dijela kolača. Iako Europa nije Amerika, pravila su pravila, pa čak ni kuloarsko gunđanje nije pomoglo.

Dobitnik ovogodišnje Europske kazališne nagrade francuski je redatelj i glumac Patrice Chéreau. Čak i onima koji ne znaju ništa o kazalištu ili ih ono jednostavno ne zanima, njegovo će ime poznato zazvoniti kad se spomene kod nas svojedobno izuzetno popularan film «Kraljica Margot», kojeg je režirao prema knjizi Alexandrea Dumasa. Za taj je film dobio nagradu žirija u Cannesu, dok je nekoliko godina kasnije osvojio i Zlatnog medvjeda u Berlinu filmom «Intimnost», komornom dramom s eksplicitnim scenama - intimnosti. Ipak, Patrice Chéreau ostavio je traga i u kazalištu, jer osim što je epohalno promijenio način režiranja Wagnera, proslavio je i dramskog pisca Bernard-Marie Koltèsa, a uz sve to još je i sam bio uspješan ravnatelj kazališta i ništa manje kvalitetan glumac.

Umjesto slušanja predavanja teatrologa o vlastitom radu, pri čemu bi se, kako kaže, osjećao kao krpena lutka, Patrice Chéreau je odlučio popričati s novinarima, i u razgovoru s njima rezimirati, na nešto manje teorijski način, svoju impresivnu karijeru. Već s 19 godina postavio je dotad neizvedeni tekst Victora Hugoa, i tad su ga kritičari zapazili kao redatelja koji obećava, što je kasnije shvatio i Giorgio Strehler, kojem je asistirao tri godine. Nešto kasnije sjetio se Marivauxa, kad je ovaj već bio ako ne baš zaboravljen onda sigurno odbačen od suvremenih kazalištaraca. Sasvim drukčiju karijeru Chéreau je imao u svijetu opere, gdje je u režijskom smislu s jednakim žarom radio i Bergovu «Lulu», kao i Mozarta i Wagnera, čijeg je «Tristana i Izoldu» postavio prošle godine u milanskoj La Scali. U posljednje vrijeme, kad ne režira druge, Chéreau režira samog sebe, jer po kazalištima diljem Francuske i Europe publici otkriva osnove kazališta scenskim čitanjima proze. Tako je i dodjelu Europske kazališne nagrade začinio svojim interpretacijama Marguerite Duras i Pierrea Guyotata.

S obzirom da je Europska kazališna nagrada i neka vrsta nagrade za životno djelo, kako Patrice Chéreau sažima svoj umjetnički i životni kredo?

«Pokušavao sam naučiti ono što nisam znao, a činim to i danas. Sjećam se svoje majke, koja je umrla prije tri godine s devedeset i tri. Otac i majka su mi bili slikari, i ona je i u bolnici morala slikati. Jednom mi je pokazala neki svoj crtež koji je napravila u bolnici i pitala me što mislim. Naravno, rekao sam da je crtež lijep, na što je ona odgovorila: «Da, čini se da sam sve bolja». Mislim da sam isti kao i ona. Ako trajno želiš biti što bolji i što točniji u onome što radiš, to znači da te zanima da budeš malo drukčiji nakon tog iskustva.»

Kao kazališni «homo universalis», teško je razlučiti je li Chéreau Europsku kazališnu nagradu dobio za režiju ili za glumu. Međutim, gluma je, tvrdi, za njega uvijek bila na drugom mjestu.

«Na početku karijere mi se znalo dogoditi dan neki glumac izađe iz podjele, i morao sam ga zamijeniti, a ponekad i nije bilo dovoljno glumaca, pa sam i zato morao uskakati u neke manje uloge. Ali zapravo, nikad nisam bio zainteresiran za glumu. Još kao vrlo mlad shvatio sam da iza onoga što glumci rade na pozornici uvijek postoji netko tko to sve organizira, tko drži sve konce u rukama, i još tada sam odlučio da ću to biti ja.»

Iako je režija primarna, ona je za svakog redatelja, i filmskog i kazališnog, ona druga strana posla koju mora odraditi, iza ili ispred kamere, na probama ili na sceni. Iz tog iskustva potekla su i scenska čitanja koja Patrice Chéreau danas prakticira.

«Ponovno sam jednom morao zamijeniti glumca, iako sam za pripremu uloge imao samo tri tjedna na raspolaganju. Pritom sam otkrio koliko mi ta praksa pomaže, jer mi daje mogućnost da igram sebe, i da istodobno na sebi testiram ono što tražim od glumaca - kako da predaju tekst publici, kako da izgovore pokoju frazu, zagrizu i progutaju riječ, i kako da njome na kraju pogode cilj.»

Jedan od razloga zašto većina ljubitelja dramskog kazališta misli da je Patrice Chéreau zaslužio Europsku kazališnu nagradu je i navodna zasluga za otkrivanje tekstova francuskog dramatičara Bernard-Marie Koltèsa. Međutim, i to je samo mit.

«Mislim da sam mu pomogao da ga se čuje, bio sam neka vrsta medija, veza između autora i teksta s jedne, te publike s druge strane. Međutim, ja sam postavio samo jednu praizvedbu Koltèsa, bio je to komad «U samoći pamučnih polja». Ostale su mu drame već bile igrane prije nego što sam ja došao na red, i «Borba crnca i pasa» i «Zapadno pristanište» i «Povratak u pustinju». Dakle, nisam jedini koji ga je otkrivao.»

Koltèsovo dramsko pismo izuzetno je teško za postavljanje, pa čak i za čitanje. Otkud onda Patrice Chéreauu želja za njima?

«Do tada gotovo uopće nisam postavljao komade suvremenih, ili živih autora. Prihvatio sam ponudu da radim Koltèsa iako ni sam nisam znao zašto. Jezik njegovih drama je lijep, i to je jedino u što sam bio siguran, jer ono što govori tim jezikom zaista je isprva bilo teško razumjeti. Mislim da sam prihvatio režirati Koltèsa samo zato da kroz rad pokušam shvatiti o čemu govori u svojim dramama. To se zaista i dogodilo, jer sam tijekom proba shvatio neka pravila, kao na primjer to da kad postavljaš takav tekst znaš što ne želiš, ali ne znaš točno što želiš. Njegovi su tekstovi takvi – nikad nisi siguran kako ih treba igrati, jer se na ništa ne možeš osloniti, oni su jednostavno tada bili nešto potpuno drukčije i novo.»

Repertoarni iskorak, kakav se dogodio u slučaju Koltèsa, predstavlja i izazov za publiku. Kako pritom redatelj, konačno odgovoran za uspjeh produkcije, treba surađivati s njom - slušati je, povlađivati joj ili je pokušati pridobiti?

«Čovjek se uvijek nada da će publika prihvatiti i pratiti ono što radi, ali u to ne može biti siguran. Također, o publici se ne smije razmišljati u procesu stvaranja, ona postaje partner tek nakon što je posao završen, tada ona postaje glavni lik onoga što radimo. Nekad joj se odmah svidi ono što joj ponudimo, ponekad i ne. Na primjer, odjek druge Koltèsove drame koju sam postavio bio je grozan, i mogao sam tada s time prestati. Nisam to htio nego sam nastavio, pa sam režirao još nekoliko njegovih drama. Postoji, naime, slavna teorija koja kaže da nakon eksplozije bombe treba trčati prema krateru, jer je u tom trenutku to mjesto najsigurnije.»

Recepcija takvog iskoraka također nije uvijek bezbolna. Upravo s Koltèsovim dramama Chéreau je imao najviše nesporazuma s kritičarima, barem u dramskom dijelu svojega opusa.

«Kad se pojavi nešto novo, ljudima treba vremena da shvate koliko je to novo i na koji način. Nikad neću zaboraviti prve kritike Koltèsa, jedna je tvrdila da je riječ o lošoj kopiji Tennesseeja Williamsa, drugi kritičar je smatrao da smo komad napisali zajedno Koltès i ja, dok nas je treći, i taj je bio najgori, uvjeravao da se iz predstave vidi kako smo autor i ja bliski, čak i jednaki. Međutim, nas dvojica smo apsolutno potpuno različiti. Pokušao sam ga razumjeti, pokušao sam nešto pritom i naučiti, ali on je jednostavno bio drukčiji od svega i svih drugih.»

Izuzmu li se scenska čitanja, Chéreau već desetak godina ne režira dramske predstave. Znači li to da je na taj dio karijere definitivno stavio točku?

«Ponekad se ujutro probudim i shvatim da više ne radim kazalište, pitam se zašto i nemam odgovor. Možda bi pravi odgovor bio da se ne želim dosađivati, želim uvijek biti zainteresiran za ono što radim. Dosad sam uspio u tome, i zadržao sam tu vrstu zadovoljstva, bez kojeg ne želim ponovno raditi u kazalištu. Naravno da ću se vratiti, ali trenutno mi ono ne nedostaje. Kad bih našao komad koji mi se sviđa, vratio bih se odmah, ali teško nalazim vremena za čitanje novih komada, pa ne mogu ni birati.»

Patrice Chéreau je, s druge strane, i izuzetno uspješan filmski redatelj, s nekoliko glavnih nagrada u Cannesu, Berlinu i na drugim festivalima, te s nekoliko Cesara, takozvanog europskog Oscara. Čak i oni koji sporadično prate film, njegovo ime vežu uz naslove kao što su «Intimnost» ili «Kraljica Margot». Gdje je onda razlika između kazališta i filma?

«Za mene je film pravi, ujedno i lakši i zanimljiviji način da govorim o sebi, o onome što živim i što vidim oko sebe. To je način da budem suvremen. Uvijek sam volio filmove, uvijek sam ih želio i snimati. Kad sam bio mlađi, za mene uopće nije postojala razlika između filma i kazališta - dane bih provodio u kazalištu, a večeri u Francuskoj kinoteci.»

Uz film «Kraljica Margot», za koji je muziku radio Goran Bregović, veže se i jedna za Hrvate navodno bolna tema. Bregović je, naime, za uvodnu pjesmu iskoristio «Jute san se zajubija», ali u izvedbi Klape Čačak. Chéreau je tek kasnije saznao za tu, ali i druge implikacije Bregovićevog, nazovimo ga tako, postmodernog preuzimanja.

«Goran Bregović je vrlo talentiran, ali krade sa svih strana što god poželi. U takvom slučaju pojavljuje se određeni problem, jer mi dobijemo egzotičnu koju ne poznajemo, i nije nalik nijednoj koju smo prije čuli, ali ne razumijemo riječi. Znam za taj slučaj, ali što da radim, ne mogu sad izbaciti glazbu iz filma. Na primjer, u Izraelu su se svi smijali na posljednju pjesmu u filmu, koju pjeva Ofra Haza na hebrejskom. Kasnije su mi objasnili da je tekst te pjesme smiješan.»

Pogreške se događaju i najboljima, a Patrice Chéreau sigurno ulazi u vrh kazališne, pa i filmske Europe, pa mu Bregovića treba oprostiti. Ovogodišnji dobitnik Europske kazališne nagrade u međuvremenu priprema novi film, koji počinje snimati u rujnu, ali o kojem je, međutim, pred novinarima šutio kao zaliven. Impresivna karijera Patricea Chéreaua, sudeći po svemu, ne pokazuje znakove umora, čak i unatoč činjenici da je u sedmom desetljeću života. Možda ga upravo ta činjenica kandidira da do Hrvatske dođe, ako već ne s predstavom ili scenskim čitanjem, onda barem kao počasni gost Festivala svjetskog kazališta.

AUDIO VERZIJA

Igor Ružić