Belgijska kazališna skupina tg STAN napokon u Zagrebu

Riječ je o drugom dijelu takozvanog belgijskog bloka koji je započeo Janom Fabreomn, a nastavlja se u Zagrebačkom kazalištu lutaka nastupom skupine tg STAN. Osnovala ju je prije devetnaest godina skupina studenata kazališne Akademije u Antwerpenu, a kako se dugo nisu mogli dogovoriti oko imena kompanije, odlučili su se za najjednostavniji put - akronim od Stop Thinking About Names. Alternativci koji su željeli obrnuti pravila kazališne proizvodnje u međuvremenu su postali poželjni i na najvećim svjetskim festivalima, dok je njihova grupna poetika i dinamika danas sasvim legitimni, pa čak i u hrvatskim okvirima poželjni model samoorganizacije i umjetničke proizvodnje. Tg STAN u Zagreb, napokon, s obzirom da ih selektori Festivala svjetskog kazališta Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan pozivaju već nekoliko godina, dolaze s predstavom jednostavnog naslova «2 Antigone» u kojoj supostavljaju dvije obrade Sofokla iz pera dvojice dvadesetostoljetnih Francuza i Jeana – Cocteaua i Anouilha.

Iako poznati kao grupa, tg STAN ipak nisu monolitna struktura, objašnjava jedan od osnivača Frank Vercruyssen: «Nikad se nismo smatrali nekom vrstom pop grupe koja uvijek radi sve sama. Naprotiv, spremni smo za suradnje i uvijek smo radili s drugim ljudima, zato naše predstave nekad imaju pet a nekad i jedanaest izvođača. Može se reći da je grupa samo sredstvo za ispunjavanje snova pojedinaca, a ti snovi ponekad mogu biti i zajednički. Zato nema ograničenja: jedna predstava može biti samo monolog, sljedeća može imati dvoje izvođača, a treća čak i jedanaest.» Tg STAN primarno je ipak glumačka kompanija, koja njeguje autonomiju izvođača ali i njegovu odgovornost prema izvedbi. Pritom, naravno, ne isključuje i istraživački proces koji u finalnom proizvodu ostaje i te kako vidljiv, što STAN-ovce smješta u prenapučenu i raznoliku ladicu postdramskog kazališta, gdje nisu usamljeni kao kompanija koja ne poštuje uobičajene hijerarhije i radi bez redatelja.

Članovi grupe iz Antwerpena sebe smatraju djecom Stanislavskog i Brechta  istodobno, što možda i nije tolika kontradikcija kao što se može činiti na prvi pogled. Iako primarno glumački orijentirani, oni ne zaboravljaju da je kazalište ipak, kako je rekao jedan od njihovih duhovnih očeva, «igra o promjenjivosti svijeta». Frank Vercruyssen objašnjava osnovne postulate grupe: «Karakterizira nas i to što ne vjerujemo u kazališnu iluziju. Pojednostavljeno, to bi značilo da ne vjerujemo kako možemo biti netko drugi na pozornici. Jer, na pozornici uvijek vidite i lik i glumca, ali kod nas ta činjenica postaje zaista očita, jer se ponekad trudimo čak i više pokazati glumca nego lik koji igra.»

Kao što su eklektični u izboru poetičkog nasljeđa, članovi skupine tg STAN takvi su i u izboru repertoara, koji dijele u tri smjera. Prvi čine klasici, davne ali i suvremene, drugi novi komadi a treći stup čine produkcije koje je zbog raznorodnosti njihovih izvora najlakše nazvati kolažima ili asemblažima. U tu prvu grupu klasika ulazi i predstava «2 Antigone», stvorena na temelju rekonstrukcije mita, ili Sofoklovog izvornika, preko njegovih modernističkih obrada - one Jeana Cocteaua iz 1922. i Jeana Anouilha iz 1944. godine. Različitost tih obrada predstavi daje specifičnu napetost jer je, kako smatra Frank Vercruyssen, Cocteauova verzija zapravo uskličnik, dok je Anouilhova upitnik: «U Cocteauu postoje vrlo kruta stajališta i nepromjenjive pozicije, ljudi koji izravno ulijeću u sudbinu, dok je kod Anouilha  riječ o pokušaju da likovi izbjegnu svoju sudbinu, kao da su već pročitali Cocteaua. Psihologija je vrlo važna u tome, jer original je zapravo neka vrsta kostura koja služi kao podsjetnik, dok je s druge strane interpretacija.»

Portugalski izvedbeni umjetnik Tiago Rodrigues koji se pridružio STAN-ovcima, objašnjava pak zašto se izvedbene skupina čija radikalnost više i nije toliko izražena ali još uvijek jest u opreci s kazališnom srednjom strujom, odlučila za «Antigonu» kao osnovni motiv predstave: «Kad razmišljam o tome što zapravo želimo napraviti u ili s našim predstavama, sjetim se teksta indijske spisateljice Arundati Roj. Njezina je teza da, kad smo kod velikih mitova, priča i romana, njihova privlačnost i želja da im se vratimo ne leži u tome da želimo saznati što se na kraju dogodi i tko će poginuti a tko će se spasiti, nego želimo shvatiti kako i zašto se nešto događa i pohvatati sve male detalje u priči.»

Kako izgleda antički mit u dvije modernističke verzije i u postmodernističkom, pa i postdramskom izvedbenom ključu, publika šestog Festivala svjetskog kazališta vidjet će 26. i 27. rujna u Zagrebačkom kazalištu lutaka s početkom u 20 sati.

(I.R.)

Pročitajte i ...
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar