Razgovori o novom kazalištu

Nakon stožerne studije «Postdramsko kazalište» Hans-Thiesa Lehmanna ili intelektualnog rebusa nazvanog «Izvedi ili snosi posljedice» američkog istraživača izvedbenih umjetnosti Jona McKenzijea, ali i nakon dvije knjige usustavljene ostavštine Branka Gavelle, ona se okrenula i suvremenijim domaćim temama. Već nekoliko godina najavljivan niz razgovora o novom kazalištu, napokon je i predstavljen i to u popratnom programu ovogodišnjeg Eurokaza, ali i kao njegov svojevrsni uvod.

Urednik knjige Marin Blažević, docent na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, isprva je imao tek ideju ocrtavanja obrisa onoga što se pod neodređenim nazivom 'novo kazalište' događalo na hrvatskim pozornicama, ali češće oko njih, od sedamdesetih do danas kroz niz razgovora. Međutim, konačni je proizvod dvotomni «monstrum» od sedam stotina stranica koji donosi deset iscrpnih dijaloga s ključnim sudionicima i tvorcima novog kazališta u Hrvatskoj. Oni su Branko Brezovec, Ivica Boban, Damir Bartol Indoš, Vjeran Zuppa, Gordana Vnuk, Borut Šeparović, Ivica Buljan, Goran Sergej Pristaš, Nataša Rajković, Bobo Jelčić i Vilim Matula. Svi iz svojeg specifičnog kuta, kroz samosvojnu optiku, odgovaraju na više-manje istu grupu pitanja: od autorske poetike, preko produkcijske i političke zadanosti djelovanja do pokušaja objašnjenja samog pojma novog kazališta.

Na predstavljanju knjige jednostavno i nepretenciozno opisno naslovljene «Razgovori o novom kazalištu» o njoj je iscrpno govorila Lada Čale Feldman s Instituta za etnologiju i folkloristiku, i njoj se, kao pasioniranoj pratiteljici ne samo novokazališne prakse, pri čitanju dogodilo nešto slično onome što joj se, ali i ne samo njoj, dogodi nakon jednostavno rečeno «dobre predstave». Istoj vrsti idealnog gledatelja  novog kazališta po njoj pripada i autor knjige, ujedno i kritičar i teatrolog, koji se «tijekom predstave ne libi preobraziti, dok istodobno od nje zahtijeva da dosegne ili zasluži njegovo preobraženje».   

«Razgovori o novom kazalištu» nešto su između obične ćakule i znanstveno utemeljene rasprave, s pitanjima koja su ponekad i eseji, i odgovorima koji to jesu gotovo u pravilu. Važnost i vrijednost ove knjige je međutim još više u osvjetljavanju dijela ionako nenapisane suvremene povijesti hrvatskog kazališta, ali iz jednog drukčijeg i bitno zanimljivijeg kuta. Međutim, Lada Čale Feldman tvrdi da ova knjiga nije «alternativna povijest zato što svjedoči o uvelike problematičnom pojmu kazališne alternative, koliko zato što  svojom formom pokušava pobjeći prokazanim diskurzivnim mehanizmima monološke povijesne naracija nudeći punopravni polilog međusobnih posrednih dodira, preklapanja ali i više ili manje eksplicitnih sučeljavanja».

Novokazališna povijest hrvatskog glumišta od sedamdesetih do danas, međutim, ne može izbjeći ni okvir koji ju je formirao, onaj možda ne strogo autorski i kreativni, ali u konačnici podjednako važan. To je segment produkcije, koji je na ovim prostorima nerijetko pod paskom politike, napominje Lada Čale Feldman. Dio opusa Blaževićevih sugovornika nastajao je u vrijeme socijalizma, «u kontradikciji između partijskog sponzoriranja građanske kulture i otvorenih niša takozvanih omladinskokulturnih sloboda», dok je u vrijeme tranzicijskog perioda koji još uvijek traje, situacija za novo kazalište i njegove tvorce postala još zamršenija, ili zanimljivija. Dok je s jedne strane formirana estetika gradskih i državnih kazališta svih ovih tri i pol desetljeća držala neku svoju liniju, druga struja, zastupljena u knjizi «Razgovori o novom kazalištu», pokušavala je usustaviti novu praksu. Na tom putu mnogi su se od aktera ove knjige međusobno družili i  surađivali ali i osporavali, što se u njihovim odgovorima na pitanja Marina Blaževića jasno vidi.

Čale Feldman najveću sveukupnu vrijednost ove knjige vidi upravo u tim nesuglasjima u suglasju, točnije u izostanku definicije novog kazališta, jer se «njegovo oporbenjaštvo ne formulira toliko u opreci spram nekih zastarjelih poetika, kazališta  baštine ili kazališta kao sluškinje književnosti, koliko kao prosvjed protiv apriornih prava prvokupa, zakupa ili definicije kazališta uopće, od strane postgavelijanskog kartela, sterilnih  servisera lektirnog repertoara, samovoljnih  birokrata ili neobrazovanih nevježa». Ipak, baš zato se iz, ili nakon svih «Razgovora o novom kazalištu», može zaključiti da je ono nastalo, a i dalje živi, ne kao opreka konvencijama, nego opreka inerciji konvencija. Koliko su ovi «Razgovori» poticajni, Lada Čale Feldman dokazuje tvrdnjom da je nakon njih jednostavno nemoguće ne biti  kontrakulturno nastrojen kad je reperezentativna kultura ujedno i represivna, dok je opus sugovornika u ovoj knjizi poziv na stalno ispitivanje i vlastitih i tuđih pozicija.

Osim onima koji zagovaraju kontrakulturne pozicije, knjiga Marina Blaževića «Razgovori o novom kazalištu» namijenjena je i svima koji žele nešto znati o, sasvim nepristrano rečeno, boljoj polovici hrvatskog kazališta u posljednjih gotovo četiri desetljeća. Sam popis imena Blaževićevih sugovornika, i kako on kaže, suautora ove knjige, pokazatelj je da kad se govori o hrvatskom kazalištu ne mora sve ostati na onoj čuvenoj hrvatskoj šutnji. U tom smislu, novoobjavljena dva toma «Razgovora o novom kazalištu» podloga su za nastavak sličnih razgovora, pa Biblioteka Akcija Centra za dramsku umjetnost najavljuje da će jednog dana sigurno doći na red i treći, s onima koji hrvatsko novo kazalište trenutno tek počinju stvarati na i ovom knjigom dokazanoj kvalitetnoj podlozi.

Pročitajte i ...
'Emocionalna predanost i politika afekta' - nova knjiga Nataše Govedić
Kazalište kao kuća afektivnog neposluha
GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.
Konferencija PSI tematizira pogrešku
Najveća konferencija u hrvatskoj povijesti bavi se – greškom?
Sve je spremno za PSI 15
PSI 15 u lipnju 2009. - najveći znanstveni skup ikada