Idealizam (ni)je donkihotizam

Umjesto perike i konja, služi se drugim strategijama, jer vjetrenjače samo nešto drukčije izgledaju ali jednako su opasne i jednako su ništa. I zato ovaj besmrtni lik besmrtnog romana zaslužuje uvijek iznova svoju ne samo životnu, ili zbiljsku inkarnaciju, nego i scensku.

Tako barem smatra ekipa okupljena u malom obiteljskom kazalištu Teatar 2000. – Branka Trlin, Vilim Matula i Nataša Govedić, koji za 3. travnja u Kazalištu Vidra pripremaju predstavu sasvim posebnog naslova „Doc Hihót i tajanstvene supstance“. Riječ je o obradi jednog od najvažnijih romana u povijesti svjetske literature, „Bistrog viteza Don Quijotea od Manche“ Miguela de Cervantesa, ali iz sasvim drukčije perspektive. Napisala ju je Nataša Govedić, teatrologinja i kazališna kritičarka koja je s Vilijem Matulom već surađivala, na primjer u projektu Radionica kulturalne konfrontacije. S druge strane, Teatar 2000. udruga je koju su upravo ovaj glumački Don Quijote i njegova partnerica Branka Trlin osnovali kad su svojedobno pokrenuli privatnu produkciju i vodama kazališne neovisnosti zaplivali ni manje ni više nego Shakespeareovim „Macbethom“. Ista je kompanija stajala i iza i ne tako davne Matuline samostalne „Točke“, na kojoj je, barem savjetima, također surađivala sad već prijateljica a ne više samo kritičarka.

Logični razvoj doveo je do „Doc Hihóta“, predstave koja će podjednako govoriti o kulturi i o preživljavanju u nesklonim vremenima, umjetničkom radu i privatnom životu, te idealima, kompromisima i odlukama. Nataša Govedić u pisanje ovog teksta krenula je znajući da se sada i ovdje na kulturu puca iz svih oružja, jer i političari i ekonomisti žele da se ona, kao kritička misao, ugasi. „Iza nas je Feral, ispred nas nema svjetla. Nemamo osjećaj oslonca i znamo da ne živimo u Ateni nego u Sparti, dakle u sportu, razonodi, razbibrizi i laži.“ Raditi predstavu o aktivizmu i idealizmu u takvoj atmosferi ravno je donkihotizmu, i to njezini autori znaju ali na to i pristaju.

Sličnosti javnog djelovanja Vilija Matule i jurišanja na vjetrenjače kako ga je opisivao španjolski klasik, i nije potrebno previše elaborirati. Suradnja s civilnom scenom, sudjelovanje u prosvjedima i akcijama, te kritički glas koji koristi u svakom medijskom istupu dovoljna su potvrda. Zato je, u krajnjoj liniji, idealizam za njega ono što bi Damir Bartol Indoš nazvao zasluženom temom. Čak i kad ponovno izvodi kalambure koje se tek naizgled čine samo jezičnim vježbama: „Idealizam je sasvim normalna pojava, jer ideje u našem umu ne mogu proizvoditi ništa drugo nego idealizam. Problem nastaje kad shvatimo da čak i naši najbliži ponekad uopće ne razumiju što smo i na što smo mislili. Onda nam se čini da oni nisu idealisti, jer je u našim glavama ono što smo smislili – idealno!“.

„Doc Hihót i tajanstvene supstance“ predstava je za dva glumca koja tematizira i upravo to njihovo nerazumijevanje, ali i povezanost koja ga poništava. Unatoč naslovu, autorica teksta Nataša Govedić naglasak nije stavila na suvremenu inačicu bistrog viteza od Manche nego na njegovog pratitelja, koji je ovdje pretvoren u pratiteljicu Sanchu i njihov odnos duboke lojalnosti koja traje. Slojeviti i kompleksni ženski likovi poprilična su rijetkost u hrvatskoj drami. Upravo zato Nataša Govedić odlučila je raspisati Sanchu za Branku Trlin. Odnos Sanche i Doc Hihóta trebao bi se jasno vidjeti i u samoj izvedbi, i odnosu konstante i derivacija, točnije u njezinoj stabilnosti i njegovoj potrebi za neravnotežom. Pored međuljudskih odnosa, partnerskih, bračnih i ljubavnih, predstava „Doc Hihót i tajanstvene supstance“ propituje i temeljne strukture društva poput kulture, ali i znanosti. Doc iz naslova odnosi se na devalvaciju znanosti jer „danas svatko tko nešto misli ima doktorat“, ili barem tako, s punom ironijskom sviješću, misli također doktorica znanosti Nataša Govedić.

Suradnja teatrologinje i glumca traje još od niza Radionica kulturalne konfrontacije, kad ih je spojila potreba za aktivnim popravljanjem svijeta. Ova je predstava nastala, barem djelomično, i iz te želje, ali i iz mogućnosti možda ne uvijek jednostavne i plodotvorne, ali u svakom slučaju kreativne suradnje. Svoju vezu s Matulom i proces nastanka „Doc Hihóta“ Nataša Govedić drži obostrano  inspirativnom, i zato je zaključila da zajedno rade u kazalištu kako bi propitali „zašto smo ponekad tako užasno razočarani time što ne možemo spasiti svijet“. Predstava „Doc Hihót i tajanstvene supstance“ nastaje u prijateljskoj suradnji, pa redatelj nije potpisan jer se nitko od troje autora, Nataše Govedić, Branke Trlin i Vilija Matule, nije želio gurnuti na tu poziciju. Takav stav i nije daleko od donkihotovskog idealizma o kojem govori ova produkcija, i za koji se aktivno zalaže. Riječima glumca, to znači da postoje ljudi koji ne znaju što bi učinili da poprave svoje djelovanje, među kojima su i izvođači svih vrsta, te oni drugi, koji oduvijek znaju što bi i kako svi drugi trebali raditi - „to su redatelji, političari, pa i kritičari!“.

Da suradnja kazališnih ljudi, među kojim su, uz glumce i kazališni kritičari, može funkcionirati, već je dokazao rad na predstavi „Doc Hihót i tajanstvene supstance“. O čemu je riječ u drugom, tajanstvenijem dijelu njezinog naslova publika će morati sama otkriti, i to već na premijernim izvedbama 3. i 4. travnja u Kazalištu Vidra, ili pak na reprizama 16. i 25. travnja. Za gledanje ove predstave čini se, manje je važno predznanje u smislu dubinskog poznavanja Cervantesovog djela.  Nužna je tek – prihvatljiva doza idealizma. Je li unošenje i konzumiranje tajanstvenih supstanci dozvoljeno, nismo pitali.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Balon - Mislav Brečić
Bojan Čićić otvara drugu polovicu Amadea
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa
Narančasti pas i druge priče – predstava o povijesti performansa
Izađite i zaplešite na Međunarodni dan plesa
Doc Hihot i tajanstvene supstance - Govedić - Trlin - Matula
Doc Hihót - idealist novog doba
Prva zagrebačka PechaKucha
Prva PechaKucha večer u Zagrebu
Oliver Frljić osvaja Zagreb