Pet priča današnjeg Zagreba u ZKM-u

Međutim,  grad koji će opisati „Zagrebački pentagram“ u režiji Paola Magellija daleko je od idilične slike kakvu nude zimzeleni šlageri. Redatelj talijanskih korijena i kultnog statusa ne samo u ovom dijelu Europe, a ujedno i iskreni zaljubljenik u našu problematičnu metropolu, prije nešto više od godine odlučio je pokrenuti najveći ovosezonski projekt kazališta iz Tesline. Pozvao je pet autora, za koje nije bilo važno imaju li ranijeg iskustva s dramskom formom ili ne, i ponudio im različite teme s jednom zajedničkom crtom – sve su, naime, morale govoriti o sada i ovdje. Opisi koje je dobio od Nine Mitrović, Igora Rajkija, Damira Karakaša, Filipa Šovagovića i Ivana Vidića posložio je, uz pomoć svoje stalne dramaturginje Željke Udovičić, u predstavu fragmentarne dramaturgije, koja će premijeru imati 28. ožujka u Dvorani Istra.

U najavi projekta Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, napomenula je kako vjeruje da bez njegovanja suvremenog ili mlađeg dramskog pisma nema ni nacionalnog kazališta, pa upravo zato, nakon na primjer Tene Štivičić, ovim udarcem dobiva pet novih i starih imena na repertoar. Njihove priče o današnjem Zagrebu potpuno su različite, ali iz nje, smatra Paolo Magelli, izvire jedinstvenost ove predstave. Onaj za kojeg se od svih pisaca uključenih u „Zagrebački pentagram“ možda najviše očekuje je Damir Karakaš, čija se zbirka priča „Eskimi“ toliko svidjela redatelju da je, navodno, prvotni plan bio postaviti samo njih. Karakaš danas tvrdi da mu nije žao što je ispao samo jedan u nizu autora tekstova za ovu predstavu, no tko zna koliko je to zaista točno. Priču „Skoro nikad ne zaključavamo“ iz spomenute zbirke koja cijela govori o sukobu ili barem dubokom nerazumijevanju ruralnog i urbanog, sam je dramatizirao.

Na projektu „Zagrebački pentagram“ okupljen je impresivan tim suradnika, od Ivana Marušića Klifa koji je režirao filmske ulomke, preko Ivanke Mazurkijević koja je otpjevala dijelove glazbe jednog od najboljih talijanskih kazališnih kompozitora Artura Annechina, do scenografa Lorenza Bancija koji je ZKM-ovu Istru ispunio starim madracima. Zbog njih, navodno, ansambl ove predstave, ujedno i gotovo svi glumci u ZKM-ovom angažmanu, gotovo dva sata pomalo lebdi, ili se barem kreće kao po površini Mjeseca.

Iako su suvremeni hrvatski pisci pokušali umanjiti svoj doprinos ovom projektu, redatelj ih je ipak morao nahvaliti, ali i objasniti što je zapravo htio ovom predstavom. Pet relevantnih dramskih pisama i kompleksnih tema Magelli sažima: «Kod Nine se čini da je riječ o ljubavi i seksu, ali zapravo govori o užasnoj samoći dok se Vidić bavi pitanjem zašto u našem svijetu više nema prostora za bajke, ili, drugim riječima, je li iskrivljena povijest jedina danas moguća bajka.» Šovagovićev rukopis  redatelj svodi na pitanje vrijedi li uopće umjetnički stvarati, dok u Rajkijevom tekstu vidi opis propasti srednje klase u konzumerističkom društvu koje ih svodi na lumpen proletarijat. Na koncu, tu je i Karakaševa tužna ljubavna priča o ljudima koje grad nije uspio pripitomiti.

Sve to zajedno daje panoramsku, ili možda kaleidoskopsku, sliku današnjeg Zagreba, nad kojim se može plakati kao što mu se treba i smijati. Pored gostujućeg Gorana Bogdana, u predstavi igraju sve zvijezde Zagrebačkog kazališta mladih, uključujući i Sretena Mokrovića koji glumi vuka iz Maksimirske šume te Milivoja Beadera u ulozi bebe, pa ne treba očekivati ništa manje od društveno angažiranog spektakla. Ako je tako nešto uopće još moguće.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Sedam dana u Zagrebu - Tijana Zinajić
Zagrebački pentagram - Paolo Magelli
Zagrebački pentagram u ZKM-u