To dijete - knjiga i predstava

Predstava naslova «To dijete» razultat je rada francuske Compagnie Louis Brouillard, točnije njezinog osnivača i dugogodišnjeg voditelja, bivšeg glumca, a sadšnjeg dramskog pisca i redatelja, Joëla Pommerata. Nastanak ove produkcije sasvim je poseban i prava je rijetkost jer je riječ o svojevrsnoj primijenjenoj umjetnosti koja ne skriva da je nastala po narudžbi. Pommerat je, naime, od fonda Obiteljske skrbi Calvados dobio narudžbu da napravi predstavu na temu roditeljstva temeljenu na iskazima stanovnika naselja na sjeveru Francuske, koja bi trebala igrati po domovima kulture i tako omogućiti interakciju s publikom. Iako ga je u početku bilo strah, redtelj je shvatio kako je zapravo dobio priliku spojiti područja koja se više ne dodiruju: socijalno i umjetničko, i tako vratiti konkretno u kazalište. Ovo posljednje već je potpuno u skladu s njegovom idejom teatra, koju je i ispovjedno-teorijski uobličio tekstom naslova «Kazališta u prisutnosti», koji je, zajedno sa sinopsisom predstave «To dijete», povodom gostovanja dotične predstave u Zagrebu, objavila Biblioteka Zagrebačkog kazališta mladih. Time se nastavlja presedan uspostavljen prošlogodišnjim objavljivanjem dramskih tekstova Jana Fabrea. O predstavi «To dijete», svojim pogledima na kazalište i na interakciju zbilje koju živimo i one koju je kazalište u stanju prenijeti, Joël Pommerat  govorio je na predstavljanju hrvatskog izdanja ove drame i eseja.

Kako biste definirali svoje tekstove?

Esej «Kazališta u prisutnosti» je iznošenje mišljenja o tome što zapravo znači biti kazališni autor. Za mene to ne znači samo pisanje za scenu, točnije ne samo pisanje riječima. Zato ne pišem tekst prije početka proba. Čekam trenutak kad će se na probi dogoditi da glumci sami počnu govoriti. Smatram da je kazališno pisanje slično onome kako se piše na filmu, što znači da možemo nešto pisati a da to ne izgovorimo. Pisati danas za teatar ne znači samo pisati riječi i rečenice, i «To dijete» možda i ne predstavlja taj koncept na najbolji način.  

Iako je već naslov njegovog eseja «Kazališta u prisutnosti» što implicira i izvedbeni, predstavljački stav, žalite li što ste u mladosti odlučili prestati se baviti glumom i prijeći u autore?

Ne. Pozicija glumca nije kompatibilna s pozicijom redatelja i glumca, ne mogu biti unutra i izvana u isto vrijeme. Naravno, to iskustvo je obilježilo i mene i moj rad. Jer, biti glumac ne znači samo biti izvođač ili interpret koji izgovara neke riječi, glumac mora sudjelovati u ljudskom iskustvu na čak i egzistencijalistički način. To je netko tko radi na svojem odnosu sa svijetom, ali i s onima koji ga slušaju i gledaju. Ta dvojnost između iskustva sa samim sobom, u samoći, i iskustva izlaganja pogledu drugih, bit je glume. Rekao bih čak da postoji paralela između ljudskog iskustva na općenitoj razini, i iskustva glumca.

Compagnie Louis Brouillard osnovali ste 1990.  godine i odonda radite uglavnom s istom ekipom. Koliko o njima ovisite?

Glumci i tehničari s kojima radim nisu sa mnom od početka rada moje kompanije, ali u posljednjih deset godina je to više-manje isti tim. Moje poimanje glumca je da ne bih mogao raditi s ljudima koji ne ulaze u neku vrstu mog koncepta estetike i kazališta jer s ljudima s kojima radim moram pronaći zajednički jezik. Budući da se sad poznajemo, u radu smo vrlo efikasni, pa mi novi izvođači ni ne trebaju.

Navodno ne mistificirate, ali ipak ni ne banalizirate svoju poziciju. Kako biste opisali  svoj pristup kazalištu?

Pokušavam ne biti banalan. Kako i kaže naslov ovog eseja, «Kazališta u prisutnosti», smatram da ljudska prisutnost ima neku spektakularnu dimenziju. Pokušavam prikazati ono sublimno u čovjeku, ljepotu ljudskoga, što ne znači da uljepšavam realnost, nego da želim na najprecizniji i što senzibilniji način prikazati tu realnost.

Kako su izgledale prve izvedba «Tog djeteta» pored publikom kojoj je ta predstava primarno namijenjena?

Neki su se prepoznali, mislili su da nije riječ o glumcima na sceni nego o ljudima koji na sceni pričaju svoj život, i na kraju su prilazili glumcima i pričali im svoje priče. Ljudi koji su se brinuli o pojedincima u tim osjetljivim socijalnim oklnostima bojali su se određenih situacija u ovoj predstavi, jer su mislili da će ih ona ponovno traumatizirati. Ali upravo oni koji su doživjeli nešto slično, najviše su se smijali tijekom predstave, jer znaju da je ono što se njima dogodilo puno strašnije od onoga što su vidjeli na sceni.

(I.R.)

Pročitajte i ...
PIF 2008.
Stari PIF s novim programskim segmentima
41. PIF posvećen obljetnici ginjola
40.PIF Post Festum
Francuska farsa u zagrebačkom kazalištu
Belgijska kazališna skupina tg STAN napokon u Zagrebu
Festival svjetskog kazališta 2008. nudi zanimljiv program
Njemački i belgijski sraz na šestom Festivalu svjetskog kazališta
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
ZKM na kraju još jedne uspješne sezone
ZKM: 'Europske koprodukcije su budućnost i hrvatskog kazališta'
Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa - žongliranje kao umjetnička, a ne politička disciplina
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Kome pripada Festival svjetskog kazališta?
Tko stoji iza festivala svjetskog kazališta?
Duško Ljuština
Biljana Srbljanović
Slobodan Šnajder
Rozamunda - Ivica Buljan
Pijani proces - Ivica Buljan
Gordana Vnuk
Sympathy for the Devil - François-Michel Pesenti
Ana Karić doziva vraga u Teatru &td
Sympathy for the Devil u Teatru &td
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan
Kazalište - godišnji pregled 2007.
'Kralj Lear' kao monodrama na – turkmenskom
Razgovori o novom kazalištu
FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice
Festival svjetskog kazališta - komentar prvi
Jan Fabre i 'Another Sleepy Dusty Delta Day' u Zagrebu
'Another Sleepy Dusty Delta Day' Jana Fabrea u Zagrebu
Izložba Pabla Picassa ipak otvorena u Dubrovniku
Unatoč nezainteresiranosti Ministarstva kulture, Picasso u Dubrovniku
Senka Bulić govori o predstavi Hanjo
Trokut nerealizirane žudnje: Yukio Mishima, Senka Bulić i Teatar &TD