Pepeljuga nije (samo) bajka

Na taj se način, izgleda, razmišlja u Baletu HNK, u kojem već treću sezonu za redom udarnu klasičnu premijernu produkciju priprema britanski koreograf Derek Deane. Njegova "Trnoružica", a nakon nje i "Labuđe jezero" bile su predstave koje su oduševile publiku svojim elegantnim plesnim stilom i spektakularnim bajkovitim vizualnim identitetom. Jednom dijelu kritike sve je to skupa možda ipak previše konzervativno, ali kazališnu blagajnu ionako puni publika, a ne kritika.

Ipak, treće gostovanje Dereka Deanea u HNK-u donekle je drukčije od prethodnih. Jer, dok su Čajkovskijevi baleti općepoznata mjeta klasične baletne literature, "Pepeljuga" Sergeja Prokofjeva to u nas ipak nije, s obzirom da na hrvatskim pozornicama nije viđena već dvadesetak godina. Sâm koreograf, međutim, dolazi iz sredine u kojoj je i "Pepeljuga" repertoarno djelo, te u tom smislu za njega ovdje nema ničeg posebno novog. No, kako sam ističe, usprkos bajkovitosti, postoji i jedna bitna razlika u njegovom koreografskom pristupu u odnosu na prethodne balete koja je radio u HNK. Jer, iako je u sva tri slučaja riječ o ljubavni pričama, "Labuđe jezero" je ujedno i tragedija, dok "Trnoružica" iziskuje formalniji koreografski pristup. "Pepeljuga", pak, ostavlja mogućnost za slobodniji pristup romantičnoj priči, koju Deane ostvaruje "intenzivnijom, toplijom i velikodušnijom koreografijom".

Ono što "Pepeljugu" također razlikuje od "Trnoružice" i "Labuđeg jezera" jest i činjenica da za nju ne postoje gotove kanonske koreografije, poput onih Petipaa i Ivanova, na koje se, htjeli-ne htjeli moraju referirati i svi današnji koregorafi. Mnogi bi vjerojatno izostanak takvog tradicijskog uporišta smatrali otegotnom okolnošću, ali ne i Derek Deane, koji činjenicu da ne mora "igrati po pravilima" smatra iznimnom prednošću, jer mu to omogućava da tijela i pokrete koristi na bitno više različitih načina.

U središtu priče Prokofjevljeve "Pepeljuge" su, naravno, naslovna junakinja i njen princ. Ipak, britanski koreograf ovom se prilikom nastojao nešto više pozabaviti portretima i nekih drugih protagonista, stavivši naglasak na Pepeljugine sestre. Istovremeno, umjesto maćehe, Deane uvodi lik Pepeljuginog oca. Naime, s jedne strane, on Pepeljugine sestre smatra glavnim elementom u njenoj obitelji, dok je suosjećajan lik oca ovdje naglašen kao svojevrsna protuteža njihovoj zloći i okrutnosti. Sve ovo čitavoj priči daje dodatnu psihološku uvjerljivost, kojom se izbjegava stereotipnost karakteristična za svijet bajki. Dapače, sâm će Deane naglasiti kako bajkovitost ovdje ne bi trebala biti u prvom planu. Jer, iako je osnovna priča neprikosnoveno bajkovita, Deane ju je nastojao prikazati "s dosta osjećaja za stvarnost, bez previše gubljenja u bajci".

Neki od specifičnih zatjeva ove predstave proizlaze već i iz partiture Sergeja Prokofjeva. Naime, dok Čajkovski u svojim baletima stvara velike glazbene blokove, koji plesačima i koreografima daju veliku slobodu unutar pojedinih brojeva, Prokofjevljeva je glazba puno preciznija, te iziskuje da se na njene poticaje reagira u manje-više svakom trenutku. Derek Deane smatra kako je "veliki izazov postići da plesači koji su glazbeno manje iskusni razumiju glazbu i plešu prema njoj", ali da je upravo zato puno vremena u svom radu proveo "naglašavajući plesačima koliko je važno slušati glazbu i pokušati je čuti".

Što se tiče ostatka autorske ekipe i protagonista, većih iznenađenja u odnosu na "Trnoružicu" i "Labuđe jezero" uglavnom nema. Nov je samo dirigent, gost iz Ukrajine Allin Vlasenko, dok scenu i kostime ponovno potpisuje Roberta Guidi di Bagno. Kao i u "Labuđem jezeru", glavni ljubavni par plešu prvakinja HNK-ovog Baleta Edina Pličanić i gostujući albanski plesač Eris Nezha. Premijera je zakazana za 26.10.2007. u 19:30.

(T.M.)

Pročitajte i ...
Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta 2009
Građanin plemić – mediokritet u lovu na funkciju
'Građanin plemić' - nova režija Krešimira Dolenčića
Peti instrument - Svebor Sečak
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Falstaff - Arnaud Bernard
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dantonova smrt - Hansgünther Heyme
Staša Zurovac i Berislav Šipuš za kraj MBZ-a