Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!

Ministar Božo Biškupić, njegov pomoćnik Srećko Šestan te predsjednici Kulturnog vijeća za dramske umjetnosti i onog za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti, Želimir Mesarić i Jagoda Martinčević, s predstavnicima lokalnih kazališta. Redom, bili su to ravnatelji kazališta, kazališnih kuća i kazališnih družina iz Virovitice, Vinkovaca, Požege, Čakovca, Karlovca, Velike Gorice, Siska, Pule, Zadra i Šibenika.

Razlog susreta je pokretanje profesionalne produkcije i osnivanje stalnih kazališnih ansambala u manjim sredinama, što je jedan od ključnih preduvjeta povećanja kulturne svijesti, stvaranja nove kazališne publike i povećanja kvalitete dramskog života izvan velikih urbanih središta. Osim ugodnim razgovorom, sastanak ipak nije rezultirao nikakvim konkretnim dokumentom, kao što je to inače slučaj, jer, kako kaže Šestan, svi znamo da državni proračun još nije donesen pa je ministar tek «htio dobiti informaciju kako bi Ministarstvo svojim sredstvima moglo pomoći lokalnim  kazalištima u ovoj fazi profesionalizacije». Ta financijska injekcija bit će jedan od prioriteta u kulturnom proračunu za 2008. Nastavak je to, tvrdi Šestan, projekta revitalizacije kazališta koji Ministarstvo kulture provodi već neko vrijeme, a najprije je trebalo obnoviti zgrade lokalnih kazališta, koja od poplave  gašenja njihove profesionalne djelatnosti još sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, nitko nije ni taknuo. Sad kad je, s izuzetkom Istarskog narodnog kazališta u Puli, infrastruktura uglavnom obnovljena, treba je i popuniti kvalitetnim programom.

Jedan od primjera kako se to radi je, i po tome je ne samo u hrvatskim okvirima posebno, Kazalište Virovitica koje vodi Miran Hajoš. U gradu od samo 20.000 stanovnika ono je uspjelo godinama održati repertoar i profesionalni ansambl, pa su virovitička iskustva, ne kao recept nego kao model, primjenjiva i na ostale slične sredine u Hrvatskoj. Hajoš pritom tvrdi da je početak obnove profesionalne produkcije i osnivanje stalnih kazališnih ansambala u manjim mjestima posljedica novog, tek godinu dana starog Zakona o kazalištima. ZOK nudi dva modela profesionalizacije kazališne djelatnosti: prvi je mogućnost osnivanja manjeg ansambla, s umjetnicima vezanim ugovorom na jednu, dvije ili četiri godine, dok je drugi slobodniji, i omogućava produkcijski pristup u kojem se umjetnike angažira po projektu. Dok, na primjer, Kazališna kuća Zadar ili Šibensko kazalište, pa i pulski INK, pokušavaju polako graditi ansambl, Senka Bulić iz Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica odlučila se za drukčiji pristup: «Kod nas je uspostavljen model koji funkcionira u većini europskih gradova, gdje nema glumaca na plaći nego se umjetnike angažira po projektima. Godina moga rada pokazuje da je takav model moguć i u Hrvatskoj, jer, na primjer, u samo posljednja tri mjeseca Scenu Gorica posjetilo je 20.000 gledatelja.»

Prema Zakonu o kazalištima postoji još jedna  mogućnost, a to je osnivanje kazališne družine koja bi bila ustrojstvena jedinica veće cjeline, i za taj se model odlučila Kazališna družina Pinklec iz Čakovca, koja nema svoju zgradu nego predstave igra u prostoru Centra za kulturu. U Čakovcu se, između ostaloga, ne ide na osnivanje ansambla i iz još jednog objektivnog razloga, jer petnaestak  kilometara udaljeni Varaždin ima veliko kazalište, sa stalnim ansamblom i reprezentativnom zgradom.

Ponuđeni modeli, kao i volja Ministarstva da povećanjem programskih sredstava pomogne lokalnoj upravi, to jest gradskim i županijskim vlastima, da održe ili poboljšaju kazališnu djelatnost u svojim sredinama, pohvalna je novost. Zakon o kazalištima tu je tek dokument kojim se reguliraju odnosi, i koji osnivačima i vlasnicima, a to su upravo lokalne vlasti, nameće okvir djelovanja ili jednostavnije rečeno, prisiljava ih da obavezu prihvaćenu osnivanjem kazališta i poštuju, što znači da moraju nešto i platiti. Za sve eventualne sporove između lokalnih vlasti i ravnatelja lokalnih kazališta bit će nadležna Kulturna vijeća Ministarstva. Želimir Mesarić, kazališni redatelj i pedagog koji predsjeda Kulturnim vijećem za dramske umjetnosti, smatra da će ovom mjerom Ministarstvo uspjeti i spriječiti konkurenciju: «Ponudit ćemo kazalište kao alternativu ovoj sadašnjoj pošasti sapunica, za koju sam siguran da će, kao i svaka takva pomodnost, ubrzo potrošiti. Nadam se da će  mogućnost fluktuacije predstava i glumaca između takvih kazališta vratiti kulturnu i civilizacijsku razinu našeg naroda. Situacija je danas kompromitirana jer se pojavljuje nelojalna konkurencija kazalištima u vidu kojekakvih poluprofesionalnih družina, i nadam se da će ovaj program profesionalizacije u nekim sredinama brinuti i o kvaliteti predstava i programa uopće.»

Pored kvalitetnih pomaka koji bi mogli nastati ovom mjerom Ministarstva kulture, Mesarić je, možda i nehotice, najavio i neku vrstu cenzure, no Kazališno vijeće ionako i služi tome da vrednuje programe po svojoj kompetenciji. Ipak, način kako je rekao to što je rekao, ne zvuči dobro.

S druge strane, na konkurenciju sapunica, čime pokazuje koliko je zapravo izgubljena u vremenu i prostoru, reagirala je i Jagoda Martinčević, predsjednica Kulturnog vijeća za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti: «Ovakva inicijativa Ministarstva kulture je jedan od najboljih načina da se pokuša parirati sapunicama, kad već živimo u takvom vremenu kad im je nemoguće stati na kraj. One kvare mlade glumce jer su ispod produkcijske i umjetničke razine, a oni su nerijetko prisiljeni igrati u njima jer nemaju dovoljno posla u velikim kazalištima. Ovaj način angažmana koji im omogućuje novi Zakon o kazalištima, pružit će im i drukčiju priliku od sapunica pa možda ovime malo i poboljšamo svijet.»

Iako bi Jagoda Martinčević poboljšavala svijet, on joj se samo može nasmijati na ovo što je rekla. Najprije, koji su to mladi glumci koje sapunice kvare? Ksenija Pajić, prema već ostarjelom vicu najčišća hrvatska glumica jer je bila u tri sapunice, i dalje je jedna od nositeljica repertoara Dramskog kazališta Gavella. Drugi primjer, možda još i bolji, prvaci su nacionalne kuće, Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Goran Grgić i Mustafa Nadarević, koji također igraju u sapunicama ili, nešto ljepše rečeno, televizijskim serijama. Koliko ih kvare, ostavljamo slobodnoj procjeni, ali sigurno nisu bili egzistencijalnom stiskom prisiljeni u njima igrati. Što je s uglednim Histrionom Žarkom Potočnjakom koji pristaje na jednu od apsolutno najstrašnijih kvazihumorističkih serija ikad proizvedenih od strane čovjeka ili zvijeri, «Nad lipom 35».

S druge strane, mladi glumac kojeg su sapunice navodno pokvarile je, recimo, Mislav Čavajda, koji je nakon «Ville Marie»  postao najprije članom Drame riječkog HNK, dok je danas jedan od važnijih dijelova ansambla Teatra &TD. Teško je odrediti i koliko su televizijske serije pokvarile, primjerice, Filipa Šovagovića, Jadranku Đokić ili možda Tarika Filipovića. No, Jagoda Martinčević valjda zna.

Bilo kako bilo, Ministarstvo kulture, čini se, smatra da će se protiv sapunica boriti kvalitetnijim kazalištem u manjim sredinama. Iako inicijativu treba pozdraviti, jer će zaista otvoriti mogućnost profesionalnog angažmana mladih glumaca, treba se ipak zapitati tko je, ako Jagoda Martinčević i Želimir Mesarić tako jurišaju na sapunice, onda njihov Sancho Panza? Možda sam ministar, koji ovim sastankom s ravnateljima lokalnih kazališta zapravo ništa nije obećao niti potpisao, nego je samo izrazio namjeru i dobru volju. No, i to je dovoljno da se i ovaj susret proglasi povijesnim trenutkom hrvatskog glumišta. Možda i jest, nikad se ne zna.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.
Otvara se Muzej suvremene umjetnosti
Konačno otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti
Noć kazališta – domaći uspjeh već sanja europski!
Leo Vukelić o Noći kazališta
Priče o pohlepi i siromaštvu na ovogodišnjem Motovun film festivalu
Motovun 2009. u znaku recesije i siromaštva
Londonski simfonijski orkestar u Areni Zgareb
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić
Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'