Marko Vidojković - gost Festivala europske kratke priče

Tome se može dodati da balkanske povijesti najviše proizvodi Srbija, koja u isto vrijeme živi u 1389. i 2008. godini, a probaviti to ne mogu ni njeni građani ni njeni susjedi. Jer, često se dogodi ono što slijedi ako probava ne funkcionira, a to je povraćanje, pa tako Srbija zadnjih dvadeset godina povraća i po sebi i po drugima.

Šalu, ali i stvarnost na stranu, treba istaknuti kako u toj Srbiji danas zapravo najviše ljudi želi normalno živjeti, ako je vjerovati riječima beogradskog pisca i novinara Marka Vidojkovića, ali većinom više ne znaju kako.

Vidojković je veteran antimiloševićevskih studentskih demonstracija iz devedesetih godina, o kojima je napisao i bezobrazno uspješan roman «Kandže», do sada u Srbiji prodan u dvadeset tisuća primjeraka. U njemu je opisan mladenački polet i ideološka gorljivost svih onih koji su se uporno borili protiv Miloševića tijekom petnaestak godine njegove vlasti, ali Vidojković ističe kako «Kandže» završavaju sa svojevrsnim upozorenjem, koje se može iščitati iz postupaka glavnog lika, koji postaje studentski, a time i politički vođa.

Vidojković je, kao i mnogi drugi, bio spreman posvetiti svoj cijeli život političkoj borbi, ali se situacija promijenila nakon atentata na Zorana Đinđića. Nakon toga je za 180 stupnjeva promijenio svoju životnu filozofiju, shvaćajući «kako narod i država koji ovise o životu ili smrti samo jednog čovjeka ne vrijede ništa».

Na tom putu je pisana i zbirka priča «Đavo je moj drug», koja, tipično za ovoga autora, progovara angažirano o trenutnom stanju na terenu, ali kroz prizmu međuljudskih odnosa i privatnosti. Odustajući od aktivnog bavljenja politikom i stanjem u društvu, koliko god to bilo nemoguće, naročito u Srbiji, Vidojković se vratio i starim partizanskim idejama bratstva i jedinstva, koje su, treba reći, dobro funkcionirale dok su funkcionirale.

Slijedom toga, Vidojković je svoju profesionalnu sreću našao kao izvršni urednik srbijanskog izdanja Playboya, te se posvetio hedonizmu i stvaranju mikro-svjetova u kojima pokušava živjeti neopterećeno od okolnog stanja. Ovo povlačenje u sebe ipak osobu ne izdvaja do kraja iz stvarnosti i sustava u kojem živi, no prema istome se treba postaviti na sljedeći način: "Revolucija je moguća samo na individualnom nivou. Bolje je jedan život koji imamo potrošiti na sebe, a ne na ostalih šest milijardi ljudi. Sustav treba masovno iskorištavati, koliko god je to moguće. Ne treba imati nikakve milosti prema državi, nego je treba krasti i uništavati, jer ona isto čini svima nama."

Vrijeme revolucija je, dakle, prošlo, barem što se tiče Marka Vidojkovića. Ove godine je, inače, četrdesetogodišnjica jedne od slavnijih novovjekih revolucija, to jest pokušaja iste, a to je studentska pobuna 1968. godine. Ona je, uostalom, završila jednako kao i antimiloševićevski protesti devedesetih, dakle iznevjeravanjem očekivanja i integriranjem sudionika u sustav protiv kojega su se borili, pa je tako danas Daniel Cohn-Bendit, poznati Crveni Dani s pariških ulica, zastupnik Zelenih u europskom parlamentu. Vidojković prema šezdesetosmašima nema milosti, pa čak ni prema onima iz najbliže obitelji, s obzirom da su mu roditelji sudionici tih demonstracija.

Marko Vidojković posjetio je Zagreb prošlog tjedna u okviru Festivala europske kratke priče, a Profil je još prošle godine plasirao «Kandže» na hrvatsko tržište. Njegova druga djela, od kojih je nekoliko hvaljenih romana i zbirki priča s beogradskog asfalta, još uvijek čekaju svoje hrvatsko izdanje, ali ako se Vidojković nastavi i dalje baviti vlastitim životom i njegovom kvalitetom, ignorirajući politiku, zasigurno će i ona uskoro uslijediti. Jer, ko nas bre zavadi?

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Marko Vidojković: revolucija je moguća samo na individualnom nivou