'Odlično je baviti se kriminalom' - zbirka priča nezaštićenog svjedoka

Moguće je, bez velike bojazni od policije, ljude presretati na ulici i premlaćivati ili ubijati, a također nije toliki problem opljačkati banku ili pak na odgovornom mjestu u gradskom poglavarstvu izvoditi razne financijske malverzacije. Kriminal je prisutan u svim slojevima društva i manifestira se na različite načine, a u Zagrebu se od cjelokupnog hrvatskog kriminala dogodi četvrtina, otkrivaju statistike. Policijski šefovi se pak natječu u nesposobnosti, pa tako na funkciji ostaju nekoliko mjeseci, no teško da bi itko od tih službenika mogao nadmašiti nesposobnost ministara unutarnjih poslova proteklih godina, s time da bi se mjerna jedinica nedoraslosti tom poslu mogla ubuduće biti - jedan Kirin.

Prominentni položaj kriminala i kriminalaca u društvu započeo je devedesetih, kada je doživio i svoj vrhunac, iako je diskutabilno koje bi to bilo zlatno doba kriminala, i ne događa li se ono upravo sada i ovdje. No, poveznica kriminala i domoljublja koja je obilježila devedesete, u međuvremenu je većim dijelom nestala, no ako se danas više ne poziva na Hrvatsku dok se, recimo, krijumčari droga, čisti profit dovoljan je razlog da se time bavi, a svakako pomažu policijska inertnost i korupcija. Među hrvatskim piscima nema ih mnogo koji su poznavatelji tog miljea, a nema ni veliki broj kriminalističke proze, te je u tom smislu pojava Nenada Stipanića zanimljiv izuzetak. On je autor zbirke priča «Odlično je baviti se kriminalom», inspirirane vlastitim životom tijekom devedesetih godina, kada je radio kao izbacivač po diskotekama i noćnima klubovima, te zaštitar i tjelohranitelj. Uspoređujući to vrijeme sa situacijom u ovom desetljeću, Nenad Stipanić tvrdi kako je sada ipak značajno bolje: «Mediji su aktivniji, i sve se to istražuje. Prije je bilo toliko kriminala da se sve uopće nije moglo stići pratiti. Danas je problem individualna sigurnost na ulicama, i mafije će uvijek biti, no u devedesetima je kriminal bio legalan put do uspjeha. Danas imamo strukture koje se protiv toga ipak bore.»

Stipanić vjerojatno zna o čemu govori, i ne samo zbog toga što se do sada u svojoj prozi bavio društvenom marginom, kojoj prelazak na onu stranu zakona nije nepoznat, nego i zbog toga što je, dakle, i sam donekle pripadao tom miljeu. Ovaj Senjanin je zahvaljujući poslu izbacivača proveo deset godina promatrajući i upoznavajući mnoga sumnjiva lica, a danas ta iskustva prenosi na papir. Ipak, kao još važniji utjecaj na svoje pisanje Stipanić navodi svoj rodni grad, «u kojem su svi pročitali nešto od Novaka, Ogrizovića i Kranjčevića. Koliko god da se činio konzervativan, Senj je u biti liberalan, i književna tradicija postoji u svakome.»

«Odlično je baviti se kriminalom» prati pripovjedača koji u prvom licu opisuje svoj hod na rubu zakona, te u jeziku i situacijama odiše autentičnošću proze s jakim autobiografskim prizvukom. Stipanićev literarni alter ego možda je i nešto brutalnijim u odnosu na stvarnu sliku, ali autorov cilj bilo je napisati uvjerljiv tekst, što je značilo da su se neke stvari trebale «zacrniti».

Odnos stvarnosti i književnosti nije u ovom slučaju čisto dokumentarističko bilježenje doživljenoga, bez obzira na činjenicu da se Nenad Stipanić drži krilatice «piši o onome što poznaješ», no prijenos života na papir, logično, zahtijeva i značajne intervencije, jer, kaže Stipanić, «u književnosti slučajnost ne funkcionira; nije moguće da nekoga samo tako ubije zalutali metak, što se u stvarnosti događa.»

Naslov zbirke «Odlično je baviti se kriminalom» u sebi sadrži određenu dozu ironije, ali i zbog toga što je, barem kada je riječ o današnjem hrvatskom društvu, bolno istinit. Opisujući psihologiju svojih likova, Stipanić ističe kako kriminal mnogima može donijeti zavidan status i uspjeh u životu, te da nije toliko teško shvatiti zašto bi se netko njime odlučio baviti, s obzirom da kriminal donosi novac i poštovanje okoline.

Nenad Stipanić u međuvremenu je napustio svijet noćnih klubova i kriminalni milje, te danas pokušava živjeti od pisanja. Prva zbirka priča «Sprinteri u labirintu» u izdanju Naklade MD izašla mu je 2005. godine i prošla relativno neprimijećeno, dok je ova izazvala više pažnje, vjerojatno zahvaljujući i jačem izdavaču, Algoritmu, te uredničkoj pomoći Krune Lokotara. Iako duže vrijeme živi u Zagrebu, Stipanić se uvijek vraća u Senj, o kojem razmišlja i pisati: «U Senju sam bio poznat kao izbacivač, i ugled mi je pao kada sam postao pisac. No, to je tipično za Senj, koji je uvijek bio čudan, pa je tako, primjerice, moja baka vjerovala u Majku Božju, ali ne i u Isusa i Boga.»

No, prije nego se pozabavi senjskim specifičnostima, Stipanić zajedno s Vladom Bulićem radi na scenarij za krimi-seriju «Mamutica». Naravno, za razliku od većine drugih pisaca, njemu uvijek ostaje i opcija da se vrati nekom do svojih poslova iz devedesetih, koji možda ne izgledaju dobro, ali donose znatnu količinu novca i strahopoštovanje okoline. Uostalom, on je u savršenoj poziciji da svojim primjerom pokaže čime se u Hrvatskoj bolje baviti, kriminalom ili pisanjem.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
'Odlično je baviti se kriminalom' - zbirka priča ili priručnik za preživljavanje?