Bugarska književnost u Booksi

U doba komunizma, kada je mnogo crvenih diktatora ostavilo ovakav ili onakav trag u povijesti, od Pola Pota preko Causescua pa do naše ljubičice bijele, bugarski vođa Todor Živkov ostaje upamćen ponajviše po tome što ga se nema razloga pretjerano pamtiti. Slično je i na području kulture, pa će tako mnogi znati navesti neki rumunjski ili mađarski film, ali bugarski je već nemoguća misija. Kada je pak riječ o književnosti, stvari se tu, kada je riječ o Hrvatskoj, polako mijenjaju i to zahvaljujući Književnom klubu Booksa, koji je svoju ovogodišnju Reviju malih književnosti posvetio baš Bugarima.

Taj potez svakako je opravdan, posebno ako se u obzir uzme činjenica da na hrvatski zadnja tri desetljeća ništa s bugarskog nije prevedeno. Jer, koliko god se Bugari činili stranima i možda čak egzotičnima, ovi članovi Europske unije, u koju mi polako žurimo već godinama, poprilično sliče nama, a takva je i njihova književna scena.

Na njoj trenutno dominira bugarski ekvivalent stvarnosne proze, a kao jedan od najvećih problema spominje se karnevalizacije kulture i književnosti, dakle ono što se kod nas naziva festivalizacijom. O svemu tome razgovarali smo s Mitkom Novkovim, selektorom književne reprezentacije koja se od 7. do 10. listopada predstavila u Booksi, ujedno uglednim bugarskim literarnim kritičarom. Trenutno stanje započelo je, naravno, padom komunizma i dolaskom demokracije i kapitalizma u bugarsko društvo, no Novkov napominje jednu važnu razliku: «Dobro ste rekli, iako obrnutim redoslijedom. Došao je kapitalizam, a demokracija je malo zaostajala. Kultura i društvo su se tada polako razdvojili na neki način. Veći dio ljudi željeli su kapitalizam: BMW, Coca Colu i Orbit žvake, a ljudi koji su se bavili kulturom, prvenstveno su željeli demokraciju i slobodu govora. Razmimoilaženja su se dogodila baš zbog toga što je kultura dobila željenu slobodu govora, ali i obruč financijskih očekivanja.»

Ta financijska očekivanja naročito su izražena u tamošnjim medijima, koji su, gle čuda, dijelom u vlasništvu njemačkog WAZ-a, baš kao i EPH. Medijski monopol, divlji kapitalizam i korumpirani političari nisu ono čemu su se bugarski pisci nadali s dolaskom demokracije, pa nije iznenađujuće kako dosta njih ima opozicijski stav prema trenutnim vrijednostima njihovog društva.

S obzirom da je danas glavni kriterij uspjeha u Bugarskoj novac, književnost, koja nikada nije bila pretjerano profitabilna djelatnost, sa sobom nosi i svojevrsni outsiderski status, napominje Mitko Novkov, navodeći prosječnu tiražu proze i poezije kod njih: «Od književnosti se kod nas ne može živjeti. Ne mogu se sjetiti nikoga u Bugarskoj tko je profesionalni pisac i samo od toga živi. Pisanje je dakle skupo zanimanje kojim se u Bugarskoj bave i bogati ljudi, no knjige ipak znaju dobro proći na tržištu. Tiraži proze kreću se od jedne do tri tisuće, u iznimnim slučajevima pet, dok je stanje s poezijom naravno lošije. Zbirka pjesama se tiska u 500 primjeraka.»

Vrijeme komunizma poznato je po režimskim piscima, od kojih je u Hrvatskoj najznačajniji bio Krleža. U Bugarskoj ih je također bilo, ali Novkov upozorava kako i medijski kapitalizam ima nešto slično, doduše prilagođeno novim uvjetima tržišta i infotainmenta: «Ono što bi danas mogli nazvati režimskim piscima su oni koji traže izvore moći i vrte se oko njih. No, danas izvor moći nisu političari, pa čak ni biznis, nego mediji, pa imamo neke pisce koji im se žele svidjeti i biti medijske zvijezde. Takvi pisci su bliski velikim časopisima i tabloidima, a očitavaju se o svim mogućim temama, od Big Brothera do broja cipela premijera države.»

Iako se sve do sada spomenuto čini više nego dovoljnim da se Hrvate i Bugare proglasi braćom blizancima spletom okolnosti razdvojenih na rođenju, sličnosti ne prestaju. U Hrvatskoj imamo dva međusobno posvađana književna društva, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisaca, a situacija je ista i u Sofiji.

Od deset pisaca i pjesnika koji su se tijekom Revije malih književnosti predstavili zagrebačkoj publici, kao najveću zvijezdu u nastajanju, te onoga od kojeg se u budućnosti očekuju velika djela Mitko Novkov izdvaja 27-godišnjeg Angela Igova. Njegove dvije zbirke priča u Bugarskoj su dobile najuglednije nagrade, a Igov je specifičan i po tome što umješno balansira između umjetničkog kredibiliteta i medijske prisutnosti, nešto poput Roberta Perišića kod nas. On uređuje i književne kritike u časopisu «Kultura», a piše i novinsku kolumnu, te na jednoj televizijskoj stanici vodi emisiju koja se bavi kulturom. Igov je svojom prvom zbirkom «Susreti na putu» iz 2002. osvojio nagradu za najboljeg debitanta, a nominiran je i za međunarodnu književnu nagradu Elias Canneti 2007. godine za svoje drugo prozno djelo, naslovljeno «K». Također se bavi i prevođenjem s engleskog na bugarski, i to pisaca poput Paula Austera i Martina Amisa. Dobra vijest za hrvatske čitatelje je ta da je Angel Igov tijekom Revije malih književnosti uspostavio kontakte s hrvatskim izdavačima, što znači da bi uskoro mogli doživjeti prvi prijevod s bugarskog na hrvatski nakon dugih trideset godina. S obzirom na tolike sličnosti između hrvatske i bugarske književne scene možda će ispasti kako nećemo pročitati ništa novo, jer su iste stvari napisali već naši pisci. Ostaje da se čita.

(G.D.)

Pročitajte i ...
Bugarska književnost u Booksi
Počinje Revija malih književnosti